ZASTRAŠUJUĆ PODATAK UOČI UTAKMICE SVIH UTAKMICA Ovakva dominacija još nije zabilježena: U devet natjecanja u nizu osvojili devet zlatnih medalja!

Vaterpolska Srbija vlada svijetom bazena posljednje tri godine na način kakav ne da nije zabilježen u povijesti ovog sporta, već je nepoznat u svim loptačkim ekipnim sportovima. Ne radi se samo tu o broju trofeja, medalja, koliko o činjenici da ta reprezentacija doslovno melje svakog suparnika, čini svoje utakmice dosadnim jer ih rješava u prve dvije, maksimalno tri četvrtine, a od turnira, neovisno bili to SP, EP ili OI, čini natjecanja na kojima se ostali bore za dvije medalje. Zlato pripada njima.

Tako je od 2014. Devet uzastopnih natjecanja na kojima su osvojili jednako toliko zlata. Posljednje natjecanje na kojem nisu osvoji niti jednu medalju bilo je SP u Barceloni 2013. kada su bili sedmi.

Postavlja se pitanje što to rade Srbi, a ne Hrvati, Mađari ili Talijani? Kako je moguće da reprezentacija koju čine igrači razasuti po različitim, odreda inozemnim klubovima, reprezentacija zemlje koja ima vrlo loše nacionalno vaterpolsko prvenstvo i klubove na izdisaju, može tvoriti ovako moćnu momčad?

Predrag Milosavljevic / Hanza Media / Hanza Media

Radi se o dobrom stručnom, dakle, trenerskom radu u klubovima gdje djeca odnosno mladi igrači dosta rano počnu s ozbiljnim radom u teretani. Tjelesnoj spremi Srbi pridaju izrazitu pozornost. Zato i jesu toliko nadmoćni u tjelesnom pogledu.

Kod njih nećete zamijetiti umor ili nedostatak snage. To je početak, ali kada je riječ o igri reprezentacije, onda se njihovi rezultati i sva velika ostvarenja temelje na dvije stavke - obrana i mentalna snaga.

Obranu su doveli gotovo do savršenstva, ona je snažna, agresivna. Sjajna tjelesna sprema dopušta im da doslovno izguraju suparnika podalje od gola. Dakako, nije sve u pukim mišićima, ima tu još više uvježbanosti.

Pod mentalnom snagom podrazumijevamo situacije u kojima ne gube glavu i kada gube, pa i kada gube jako, visoko.

Toliko smo puta viđali, pa i minulih godina, njihove senzacionalne povratke u igru, u prednost nakon što bi osjetno gubili. Stalno igraju svoju igru, drže svoj ritam, nema brzanja ili nastupa panike, a nervoza im je nepoznat pojam. Uz automatizam u igri gdje se igrači mogu dodavati “zatvorenih očiju”, jasno je da ako protiv Srbije i povedete 3-4 gola razlike, ništa nije riješeno. Osim ako toliko golova prednosti nije na ulasku u posljednju minutu.