Ne znamo hvata li nas, "pere" pobjednički zanos uživanja u promatranju Hrvata na stepenicama pobjedničkog postolja, pa onda još uz taktove Lijepe Naše, ali nekako nam se taj Tokio čini sve ljepšim, boljim, sretnijim mjestom. Za one naše sportaše, djevojke i mladiće koji su se borili krvavo i naporno, mukotrpno i dugačko (jer valjda su samo tako i naučili), za ovaj trenutak koji sada proživljavaju.
Toni Kanaet, sjajan mladi dečko, koji će u rujnu navršiti 26, danas ima komad plemenitog metala koji mu obasjava grudi. Nasmijan i veseo, čovjek bi na prvu rekao, "ovom mladiću cvjetaju ruže".
No, njegov put do ovog rezultata također je bio trnovit, prije svega zbog ozljeda. Prije dvije godine snašlo ga je gotovo pa sve loše. Godina u kojoj je ozlijedio prst, pa izliječio. Pa ga je potom "pogodila" mononukleoza, pa i zbog nje pauzirao. Kada je i to pobijedio, ozlijedio je oko...
Sve je to svladao i nadvladao, te je baš te 2019. godine proglašen sportašem godine u Splitu, u izboru Saveza sportova Splita. Nagrada za svu borbu, ali i za još nešto. Te, 2019. je izborio Olimpijske igre u Tokiju. Na donekle zanimljiv način ili u zanimljivim okolnostima.
Na svjetskoj listi bio je šesti, prvi "ispod crte". Međutim, izravan plasman na Igre ostvario je i borac koji je tri godine u nizu osvojio Grand Slam, a to je po treći put napravio Rus Maksim Hramcov. Upravo je on "povukao" Tonija na Igre u Tokio. Upravo onaj Hramcov koji ga je u četvrfinalu Tokija pobijedio 22-0, ali koji je svojim ulaskom u finale, opet, drugi put već "povukao" Tonija. Sada u repasaž. Tu više Tonija nije trebao nitko vući.
U sport je ušao jamačno zaslugom oca, nekdašnjeg boksača. Gledao je oca, ali i s ocem filmove s borilačkim sportovima.
- Tako sam nekako i počeo s treninzima. Uvijek sam se zapravo želio natjecati, trenirati u nekom od borilačkih sportova, a onda sam u školi dobio priliku trenirati taekwondo. Prvo me prijatelj poveo, malo ohrabrio da uđem u ovaj sport, a onda... onda sam ga i ja sam zavolio.
Imao je tada 7 proljeća. Tada je krenuo.
Inače, dok je bio klinjo sjeća se nećeg iz odrastanja s taekwondoom.
- Uzor su mi bile Ana i Lucija Zaninović koje su u Marjanu bile od osnutka 2000. godine. Sjećam se kad sam ih kao mali dočekivao u zračnoj luci, na povratku s natjecanja na kojima bi osvajale medalje. To mi je uvijek bilo baš lijepo - gotovo će dječački ovaj 196 cm visoki student kineziologije na Sveučilištu u Splitu.
Ovog će tjedna opet neki klinci iz Splita prema zračnoj luci. Dočekivat će svoje kolege, kolegice koje se vraćaju s medaljom s velikog natjecanja. I opet će Toni biti ondje, ali ovog puta dočekuju - njega!