Ipak, telefoni su svako malo zvonili i netko je zvao da čestita, prokomentira meč ili pita kad se Filip vraća... Iako su mnogi prijatelji i susjedi pitali hoće li se za boksača organizirati doček, nudeći da će to napraviti, obitelj je to zasad odbila. Kažu: oni će ga dočekati i proslavit će njegovu pobjedu u intimnom krugu obitelji. To je za početak sasvim dovoljno. Ako Filip kasnije dozvoli organizaciju neke proslave, onda neka netko od prijatelja organizira druženje, no nisu ništa htjeli raditi bez njegova znanja.
Emocionalni doživljaj
- Neka se najprije odmori kad dođe kući, a nakon toga neka vidi što želi. Njegovu pobjedu smo doživjeli vrlo emocionalno, kao i uvijek. Cijeli meč smo praktički bili na nogama, a ne mogu vam opisati kako smo se osjećali kad je pobijedio. Žena i kćer su se rasplakale, a i ja sam bio blizu. Vidio sam mu na licu koliko mu ova pobjeda znači i jedva čekam da se vrati kući i sve nam ispriča. Gledali smo svaki detalj borbe ali samo on zna kako se osjećao - kaže Pero Hrgović, Filipov otac.
Telefonski su se čuli u subotu popodne, kada im je Filip rekao da je na putu i u koje bi vrijeme trebao stići doma. Zvučao je umorno, jer su prema Zagrebu krenuli nakon svega par sati sna. Zbog toga je djevojci Manueli, koja je na moru, rekao da nema potrebe da se u subotu vraća u grad, nego su se dogovorili da se vrati kasnije, kako je i planirala. Preumoran je: meč ga je fizički i psihički iscrpio, nije bilo vremena za odmor, pa Filip sad samo treba dobro odmoriti od svega što je proživio, pojašnjavaju njegovi roditelji.
Otac Pero kaže kako je njegov sin oduvijek volio sport: mama Iva bavila se rukometom, a njena braća bili su poznati hrvači. Filip se najprije bavio košarkom, ali je ozlijedio skočni zglob, pa se počeo baviti boksom. Tom odlukom nije oduševio članove svoje obitelji, no odlučili su kako će ga podržati. Nisu imali izbora: Filip se boksom vrlo brzo posve oduševio i to mu je postala najvažnija stvar na svijetu.
- Naravno da čovjek nije sretan kada mu dijete dobije deset udaraca u glavu. Odmah sam mu rekao da se meni to ne sviđa, ali me onda njegov trener pozvao na razgovor. Objasnio mi je da je moj negativan stav o boksu Filipu velika prepreka, no ja sam sinu objasnio da to jednostavno mora preboljeti. To je i učinio - preskočio je tu prepreku. Nitko od nas ne može sad odjednom početi voljeti boks, ali zbog njega pratimo mečeve.
Pijetraj je super trener
Svi mi gledamo njegove igre, zapravo, ali još uvijek se ne razumijemo pretjerano u pokrete sportaša - pojašnjava Pero.
Dodaje kako je čuo i neke ružne riječi o sinovljevom treneru Leonardu Pijetraju. Mnogi su mu sad osjetili potrebu reći da bi njegov sin uspio i s nekim drugim trenerom, jer je jako talentiran. No, Pero takve komentare ignorira: tvrdi kako jako dobro zna koliko je Pijetraj radio s FIlipom.
- Recimo to ukratko: uspjeha mog sina ne bi bilo bez Lea i gotovo. Ne želim slušati razne teorije. Moj sin je napravio veliku stvar, što ne bi uspio da nije takva osoba kakva je. On je postojan, emotivan i dobroćudan, ne hvalim ga jer je moj sin, nego zato što ga dobro poznajem. Nakon toga, tu je ključna uloga njegova trenera - ističe Pero.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....