U poljskom gradiću Wladyslawowu igra se World Cadet Challenge (WCC), a nakon ekipnog dijela sva svjetla pozornice okupirala je 15-godišnja Zagrepčanka. Po prvi put u ženskoj konkurenciji Europa je u tom natjecanju bila ispred Azije, a najveći doprinos u tom uspjehu dala je upravo Hana Arapović, članica GSTK Zagreb i STK Pula.
Hanino ime u tom uzrastu nije od jučer, ona je već dulje vrijeme među talentiranim europskim stolnotenisačicama. Trenutno je deveta na svijetu, bila je i peta, osvajala je mnogo medalja dosad, ali prava eksplozija stigla je upravo na natjecanju gdje se “sudaraju” kontinenti.
Na WCC je stigla kao trećeranigrana europska igračica, da bi potom nanizala sedam pobjeda i tek jedan poraz. Ali još bitnije je da je u najbitnijim susretima bila prevaga. Protiv Azije je donijela dvije pobjede, jedna od tih bila je i nad Japankom Akae, koja je već sada četvrta na svijetu do 18 godina. U finalu je nadigrala Irkinju Earsley koja je u skupini svladala i prvu i drugu Europljanku.
Otac Darko, koji je cijelu karijeru i njen trener, bio je izvan sebe.
- Kad sam čuo da je dobila Akae skoro sam sletio s ceste - kazao je na početku priče Darko Arapović, inženjer strojarstva.
Mama Eva je, pak, profesorica matematike. Hana bi prema svemu sudeći mogla biti “profesorica” stolnog tenisa. Mogla, jer je put do vrhunske seniorke trnovit.
- Pobjeda nad Akae me oduševila jer znam koliko vrijedi, koliko vrijede azijske igračice koje su druga galaksija za europske. Oni su Real Madrid za nas po većini parametara. Malo nam je nedostajalo do medalje na EP-u, dva poena do medalje na europskom Top 10, a sad je sve naplatila. Sve te svakodnevne treninge od 4-5 sati i to samo kad je škola. I nakon tih europskih smotri su drugi treneri bili puni hvale, ali nešto je nedostajalo - dodat će otac Darko.
Na EP-u je zaustavljena u četvrtfinalu.
- Njoj je tad bio raspad sistema i suze u očima.
U nedjelju, kako kaže, sve im se vratilo.
- Dokazalo mi je da nisam vjerovao u lažnu sliku o njoj. Znali smo da ima kvalitetu, ali treba izazvati sreću, prepoznati šansu... Još se dodatno “potrefilo” da prve dvije igračice nisu igrale kako mogu te je Hana preuzela konce igre i iskoristila ulogu lidera. Dokazala je ponajviše sebi da može biti lider, da ima to u sebi. Bojao sam se da nakon susreta s Azijom i emocionalnog pražnjenja neće biti prava u susretu s ekipom Hopes Teama. No, i tu je pokazala smirenost, poniznost itd. Nije igrala bajno, ali je dobila na “mišiće”. Što je opet pokazatelj da i kad te ne ide pobjeđuješ. Najviše me veseli zapravo i njena analiza nakon svega, znala je što je bilo dobro, a što loše, te što je još čeka.
I odmah je otkrio što mu je želja.
- Da ovaj rezultat isfinancira put na mjesec dana u Japan. Poziv smo već ranije dobili, ali nismo imali sredstva.
Put do ovih uspjeha nije bio lagan.
- Kad je imala 12 godina u nju je uloženo oko 12 tisuća eura nečijih novaca po sezoni. Od HOO-a, HSTS-a, ETTU-a, ITTF-a, Tibhara, kluba i osobnih sredstava. Danas se ta cifra penje barem duplo. Kilometre nisam brojao, uvijek smo bili u potrazi za dobrim treningom. I pritom smo svima zahvalni. Od HOO-a, HSTS-a do svih trenera koji su radili s njom. I oni koji su bili sa strane te davali smjernice i ideje. Posebno sam se zahvalio Martinu Tinu Časlu u čijem sam klubu radio niz godina. U mojoj predzadnjoj godini tamo je bilo mnogo odličnih igrača i gdje je ona mnogo naučila. Kinezi su mi svakodnevno defilirali kroz kuću, slavili smo rođendane na kojima je bilo najviše Azijata.
Znači, živjela je stolni tenis 24/7, zapravo još ga i živi.
- Ona to voli, jer bez toga sve pada u vodu.
No, takav život na ‘cesti’ ostavio je traga na njemu.
- Ona je u mnogim programima, što je super, ali i naporno. Posljedica toga je da sam zaradio trombozu. I to baš u vremenu kad sam u kratkom periodu četiri puta letio na relaciji Zagreb - Tajland. Nakon povratka trebao sam ih voziti tisuću kilometara u Saarbrücken, ali ispalo je da sam završio u bolnici. Je, na kraju se sve super završilo, iako nije bilo bajno. Danas je sve super ha, ha...
Škola nije zapostavljena, iako je praktički i nema doma. Tata je zadužen za dvoranu, mama za školu. I zasad sve, čini se, ide po planu.
- U Hrvatskoj je nekih 20 posto vremena. Sportska gimnazija joj izlazi u susret, a ocjene su izvrsne. Bez obzira na sve mora imati neko zvanje.
Karijeru će nastaviti u Austriji.
- Trenirat će u Linzu, koji je jedan od najboljih centara u Europi, a moja je želja da bude tamo dvadesetak dana. Ja ću se okrenuti radu s hrvatskim mlađim kategorijama i radujem se tome - zaključio je Arapović, koji upravo završava trogodišnji međunarodni studijski program za školovanje trenera stolnog tenisa: - Osim cjeloživotnog učenja skupljam iskustva od ostalih trenera. Kao i iskustva roditelja koji su bili u sličnim situacijama.