OVE NAJAVE ZVUČE OZBILJNO Približava se SP, a izbornik jasno upozorava: 'Idemo po medalju, a Francuska je zadnje čistilište igračima'

Nakon traumatičnog rukometnog Rija evo nas pred Svjetskim prvenstvom u Francuskoj. Dobili smo u utorak popis igrača na koje izbornik Željko Babić računa za ovu posljednju akciju uoči Eura kojem ćemo biti domaćini 2018. godine. Promjena je dosta; i u stručnom stožeru i u kadru.

Promijenili smo trenera vratara, kondicijskog trenera, šest igrača u odnosu na Olimpijske igre, među kojima dvojicu prisilno zbog oproštaja i ozljede (Čupića i Kopljara). Promjene govore da je Rio bio promašaj, a jesu li greške uočene i popravljene, vidjet će se u Francuskoj.

Dotjerivanje detalja

Izbornika Željka Babića dugo nije bilo u medijima kada je riječ o rukometu. Potezalo se pitanje njegove neopozive ostavke, pa povratka na izborničko mjesto uz podršku koordinatora Ivana Balića i kompletnog Upravnog odbora. No, sada je vrijeme da se ponovo počne govoriti o rukometu, a ima i razloga jer imamo dobru reprezentaciju, koja uz malo sreće i malo zdravlja može napraviti svašta. Nije puno nedostajalo ni u Riju, u Poljskoj je bilo bliže i to je opravdan razlog za optimizam. Trebaju nam detalji, očito, i baš će njih u sljedećem periodu izbornik pokušati pronaći.

Dosta je promjena samo četiri mjeseca nakon Olimpijskih igara?

- Čupić je odustao iz osobnih razloga, mislim da je poslao pismo Savezu, Kopljara nema zbog ozljede, ne mogu ulaziti u prirodu iste jer nisam stručan. Svi ostali - osim Obranovića koji je novi - tu su bili i prije. Musa nije bio neko vrijeme, sada je opet tu jer je zaslužio priliku.

Ima još novosti:

- Blažević je bio tu da upozna situaciju, da vidi što treba raditi ako zatreba. Gojun je prvi izbor. Mandalinić mora pokazati da sam ja pogriješio što ga nije bilo dosad. Može biti prevaga, a može i sve upropastiti. Obranović je ozbiljan kandidat...

Još me muče crne rupe

Karačić je bio jako važan, a sad ga nema?

- Želimo osvježiti sastav, dati priliku drugima, naprimjer Cindriću, a Jotića, koji ima potencijal, moramo vidjeti.

Olimpijske su igre svima najveća želja, nekih nije bilo, a sada ih trebamo. Bojite li se loše reakcije?

- Ne. Tada mi je bilo logično da ne mijenjam ništa, ali se Marić ozlijedio, pa je bilo potrebno. Odlučili smo pomladiti tim, ali nikada nismo nikoga otpisali. Pitanje je li tko trebao tamo biti ispravno je. Ako smo tada pogriješili, sada nismo.

Kako ste preživjeli svoje skoro dvije godine na čelu reprezentacije? Jeste li vi možda negdje pogriješili, zamjerate li si što, biste li štogod kod sebe promijenili?

- Jedino što nisam uspio iz trenerskog kuta bilo je spriječiti crne rupe u našoj igri, ostvariti kontrolu igre, a to nam se dogodilo i u Poljskoj protiv Španjolske i u Riju protiv Poljske, zbog čega smo izgubili neke stvari koje nismo trebali. To su rupe od osam do deset minuta. Ni dan-danas ne mogu to protumačiti. I s time-outovima i s promjenama nismo uspjeli. A to se ne smije dogoditi timu koji želi biti najbolji. Ja sam time apsolutno nezadovoljan.

Sam si je postavio pitanje...

- Što treba napraviti trener? Zvati time-out. U Poljskoj smo zvali dva, pa se nije ništa promijenilo. U Riju imali 11:9 s Poljskom, fulali dva zicera, pa napravili dvije greške... Što napraviti, ne znam. Tražim način...

Vi ste trener idealist?

- To mi i otac kaže.

Imate koncept, ali taj koncept ovisi o igračima, a igrači nisu svemogući da bi sve mogli pretvoriti u igru na terenu. Imamo li koncept B ako vidimo da neke stvari ne idu, može li se momčad prilagoditi situaciji?

- Teško je predvidjeti fulani zicer, tehničku pogrešku... Recimo mislio sam da ako smanjimo intenzitet trčanja, imat ćemo bolju kontrolu igre. U Poljskoj smo trčali brže, u Riju sporije, ali kontrolu nismo dobili ni u jednom slučaju.

Idealist sam

Jeste li vi idealist i u životu?

- Jesam, tako radim, tako vodim utakmicu i živim. Ubija me kada to ne mogu. Ne opterećuje me poraz, nego to što nemamo kontrolu igre. I dalje ćemo forsirati igru sedam na šest, i dalje ćemo težiti stvarima sto posto.

Kada uđete u koncept, možete li iz njega izaći? Rezultat je taj koji vam puno toga određuje. S njim ste uspješni ili ne.

- Rezultat je treneru sve. Meni osobno nije jer ja sam slobodan, ne moram sutra biti rukometni trener. U Poljskoj nismo imali sedmog igrača, pa je bilo dobro, osim kontrole. U Riju smo s igračem više dobili Francusku i Dansku, s kojima nismo mogli igrati šest na šest. Napravili smo inicijativu i s Poljskom, ali nismo uspjeli jer smo previše gubili, a gubili smo jer nismo osam do deset minuta igrali rukomet.

Koplja se najviše lome oko uloge Domagoja Duvnjaka u timu. On i Karačić ključni su za tu kontrolu igre, a mnogi tvrde da Duvnjaka previše trošite u obrani 5-1 i da ga tako gubite za napad. I drugo, mnogi su ustvrdili da Duvnjak igra premalo?

- Moj je odgovor na to da je Duvnjak protiv Španjolske igrao 55, a protiv Poljske 56 minuta.

Mislite li da je pokazao sve što je trebao? Možda ga trebamo malo štedjeti u obrani da bismo ga dobili više u napadu.

- Ja imam svoje stavove. Za mene, osim Domagoja Duvnjaka nema nikoga tko može igrati obranu 5-1.

Možemo li pronaći koga, koju dodatnu obranu da mu malo olakšamo ili pak neku alternativnu obranu?

- Možemo, 6-0, Musa je zato sada ovdje, makar smo mi i u Riju kombinirali 6-0 i 5-1, ali problem je da nam 6-0 ne donosi nikakvu prednost. Mi na tome nismo izgradili ni gol viška. Vidjelo se protiv Katara. Tražimo tih 5-1 s nekim drugim, vidimo u Jotiću čovjeka koji bi to mogao napraviti. Zato ćemo mu dati šansu. Vidjet ćemo.

U čemu je problem da nemamo igrača za tih 5-1, pa nije to umjetnost?

- Mi nemamo igrača. Imamo dvojicu koju je stvorio Lino Červar. I Ivandija to igra, uostalom, s Vorijem. Ako želimo obranu 5-1, onda nemate izbor. Onda Duvnjak, koji je fantastičan u tranziciji, mora to igrati.

Možda je mogao Vori kad nemamo drugog, olakšati mu barem 15 minuta u Riju makar nije tako brz u tranziciji...

- Igor igra odlično, ali umara ga. Deset utakmica više ne može igrati. To je problem razvijanja budućnosti, mladih s kojima bismo trebali igrati sutra. Morali smo nešto pokušati.

Nemam neprijatelja

Treba li se mladi igrač razvijati u reprezentaciji ili u klubu?

- Razvija se u klubu, a iskustvo i stres stječe u reprezentaciji. Imamo sada konkretno Mamića, koji igra s Duvnjakom dvije godine i on bi sada morao nešto pokazati. Lijepo je da ima priliku i ja samo čekam da on to pokaže kao naš plus, a čeka i javnost.

Drugi nemaju alternativu za obranu pa nekako žive, a nama je to trauma...

- Imaju Francuzi 5-1, makar to nije kao sa Gilleom, slažem se. No želim dodati još jednu stvar, a to je da Hrvatska dugo vremena ne igra obranu na kontakt, a obrana 6-0 to traži kao temelj. To je isto ostavština, ali to su i stvari koje nije lako mijenjati. I logično je da onda negdje mora curiti.

Kako ste osobno podnijeli sve što se dogodilo u Riju?

- Teško, očekivao sam bolje, više, a mislim da smo izgubili od slabijeg protivnika. To je ono što mi je najteže palo. Nisi bolji kada si izgubio, ali mislim da smo na turniru pokazali više od Poljske, da smo trebali doći do polufinala. Trebali smo to pobijediti. I tih se deset minuta sjetim svaki dan... Što treneri rade kada utakmica krene nizbrdo? Mogu vikati, zvati time out, ali pokazalo se u Ligi prvaka recimo da čak i kada imaju disciplinirane Nijemce i Skandinavce, ne mogu ništa promijeniti na terenu. Što bih ja napravio, ne znam. Povezano je s puno stvari i mislim da baš u tim trenucima završava kontrola igre, odrediš postavu, koncept, a onda je na igračima da igraju dobro ili loše, golman brani ili ne. Njihov je obranio, njihov je zabio, naši nisu... To je statistika.

Ne vjerujemo previše u statistiku...

- Istina, ni ja, ali to je činjenica. To se događa trenerima na najvišim razinama, čak i u finalima poput Lige prvaka. Nekad igrači sami zaustave takve padove, nekad izbornik. Mi nismo uspjeli.

Imate li neprijatelja?

- Možda, ali ne osjećam to. Znam samo da svi koji rade i komentiraju ujedno žele i da Hrvatska pobjeđuje. Ako sam nekome napravio nešto loše, vjerojatno ne misli dobro o meni, ali ja to ne osjećam. Volio bih da neprijatelja nemam. Nemam ih osobno, a ne bih volio ni da ih imam na razini reprezentacije. Razumijem da se ljudi ne slažu s nekim odlukama ili radom trenera, ali da stavimo deset različitih trenera, svakom će naći nešto. Evo, danski je trener stručnjak, imao je dva natjecanja s 5. i 6. mjestom i nije ništa promijenio, a postao je olimpijski pobjednik u Riju.

Po što idemo na SP u Francusku, koji je cilj?

- Cilj je točno znati koji su najbolji za Hrvatsku, za Euro kojem ćemo biti domaćini 2018. Ne idemo bez veze, idemo osvojiti medalju. Sve smo planove napravili, a konačni je cilj u Hrvatskoj. Vjerujem da ćemo igrati finale i boriti se za zlatnu medalju. Francuska je zadnje čistilište igračima, pa i tim novima koji su došli da vidimo mogu li oni igrati za zlato ili ne. Zlato je teško osvojiti, za to treba 16 izvrsnih igrača. Puno smo dosad vidjeli, tko može igrati u konceptu, tko ne. Sada ćemo to oplemeniti dvojicom-trojicom igrača koji to mogu pojačati, a ako ne mogu, ne mogu ni igrati za zlato i to je to.