Rijetki su oni koji u sportu imaju toliko opipljivih dokaza uspješnog rada. Uspješnog života. Ante Kostelić ima na što biti ponosan, u rukama je imao jednog sportaša i jednu sportašicu i s oboje je osvojio sve što se u skijanju može, mnogo toga nekoliko puta, a oboje je doveo i do najvećeg što u ovom sportu postoji - velikih Globusa.
Godine su tu, ali Gips je sve samo nije tipičan 78-godišnjak. Zapravo, kad je on u pitanju, odmah možete zaboraviti godine. Fizička snaga, energija, zdravlje, način života Ante Kostelića takvi su da nema nikakvih dodirnih točaka s uobičajenom slikom koju imamo o ljudima “u godinama”.
O sportskom, a ne samo skijaškom znanju, nema smisla ni govoriti. A vatra je i dalje tu i zato je najbolja moguća vijest - Kostelić nastavlja karijeru. Ne Ivica, nego Ante. Trenersku karijeru.
Braća su izabrala
Ovaj put u njegovim rukama neće biti njegova djeca, ovaj put neće kreirati priču od početka i sa svakom pa i najmanjom međustanicom od podnožja do vrha, ali braća Elias i Samuel Kolega su izazov.
Elias Kolega
Elias ima samo 21 godinu, svjetska je juniorska bronca u slalomu 2016, Samuel je “klinac” od 18, najbolji u svom godištu u svijetu u četiri discipline. Grijeh bi bio ne omogućiti takvom “sportskom materijalu” da iskoristi sportski potencijal, baš kao što bi bio grijeh ne iskoristiti sve što Ante zna i može.
- Želimo da nam Ante bude trener - braća su bila jasna, ali naravno da nisu mogli odlučiti.
Oni su izrazili želju, a Hrvatski skijaški savez taj je koji je morao donijeti odluku.
Dosta toga treba još posložiti, golem problem su financije, ali kad kod kuće imate Antu Kostelića ili Ratka Rudića, primjerice, kad imate takve veličine i kad oni žele i mogu još raditi, onda je vrijeme da se pokrenu ne samo savezi kojima “pripadaju”, nego i sportske institucije iznad njih i da konačno riješimo nešto što smo morali odavno. Njihov status.
Takvih nemamo puno, budimo iskreni, imamo ih za nabrojiti prstima jedne ruke i nema problema posložiti najstroži mogući kriterij - olimpijske, svjetske, europske medalje, dodajte što god hoćete na tu listu, ti ljudi osvojili su sve što se može i nisu to stvarali ni pet ni deset godina, nego 30-ak i zaslužili su odgovarajuće mirovine, naknade ili kako god to nazvali.
Samuel Kolega
Svaka kuna stručnjacima kao što je Gips je kuna za sve nas. I sve naše klince sutra. U skijanju, u nekom drugom sportu, u bilo čemu. Ili svi trebaju otići van da bi mogli živjeti?
Elias Kolega imao je opciju - otići. Ponuda iz Denvera je bila sjajna, ponuda studiranja na sveučilištu koje je u američkom Top 30 po akademskim rezultatima, koja je uključivala punu stipendiju, mogućnost nastavka bavljenja skijanjem i još važnije, osiguranja života. Objektivno - u cijeloj našoj domaćoj nesigurnosti pametnije je bilo reći - da. Ali Elias je previše uložio u skijanje, Elias želi pokušati ostvariti svoj puni skijaški potencijal, Elias riskira, ali i - vjeruje. U sebe i Gipsa.
Gipsovih 5.000 dana
Ante je na Mljetu, uhvatili smo ga uz more...
- Znate li da sam ove godine prošao 5.000 skijaških dana?
Znali smo jer nas je već ranije ove godine upozorio. Iskreno, u prvi trenutak tih 5.000 dana doživjeli smo samo kao zgodnu okruglu brojku, a onda osvijestite da godina ima 365 dana i kad krenete puniti tu “posudu” od 5.000, shvatite koliko je ta brojka zastrašujuća...
Ante Kostelić
I koliko je tu dana, i dana, i dana rada, teškog rada...
- Nikad nisam razbijao glavu oko penzije ili kolika će ona biti, ja sam samo radio.
Bit će jadna, i to jako ako se nešto ubrzo ne promijeni. Ali nas je više zanimala priča s braćom Kolega. Nije se dao “navući”, ali vatra izbije i između rečenica u kojima nabraja argumente zašto bi bilo pametnije ne vratiti se na snijeg...
- Nisam ja čarobnjak, ne može se očekivati da ćemo u godinu dana napraviti nešto čudesno, osim toga, sad su promijenili kriterije za odlazak na ZOI, trebalo bi odlučiti i što je prioritet u idućoj sezoni, u kojoj su i ZOI, plasman na njih ili Svjetski kup...
Ubacit će i “sad bih ja trebao opet sve jovo-nanovo, 200 dana godišnje biti na snijegu...”, “moram preuzeti odgovornost, a za što, bez plaće...”, ali i ono što govori puno više “znate li da je Samuel u svom godištu broj jedan u četiri discipline” i “nema novca, iz reprezentativnog kruga sad su otpali neki skijaši, a to je takva šteta, golema, nema nas puno i ostaviti takve bisere”...
Trener ostaje trener. A Gips je trener. Trener koji stvara. Koji zna. Elias i Samuel Kolega imaju potencijal i ovo bi mogla biti jako dobra priča... Za obje strane. I za naš sport.
Bio bi grijeh ne iskoristiti golemo znanje koje ima Ante Kostelić i treniranje braće Kolega sjajna je vijest za skijanje