Na cijelom SP-u su, na svih 10 utakmica, pokazali sve što zahtjeva turnirski sustav natjecanja. Taktičko razmišljanje, korištenje većeg broja igrača, doziranje tijekom utakmica, fizičku, psihičku i emotivnu spremnost. Danska je u svim segmentima prezentirala kvalitetu koja je potrebna za osvojiti svjetsku titulu. Imala je sve što je drugim reprezentacijama nedostajalo. Ozljede i umor nisu se odrazili na igru i zbog toga su na superioran način osvojili zlato.
Izbornik Nikolaj Jakobsen uspio je svoje igrače dovesti u top formu u najvažnijim trenucima utakmice. U igri Danske primijetile su se ideje trenera, strast za igrom i pobjedom. Sve što krasi vrhunske ekipe.
Jako mi je zanimljivo što je Danska u polufinalu i finalu pokazala dva različita taktička djelovanja. Mikkel Hansen je u polufinalu bio besprijekoran na svojoj poziciji lijevog beka. Ne radi se samo o lakoći postizanja pogodaka, asistencijama, ostalim proigravanjima, nego i o tranziciji i obrani. Igrao je čudesno, a Danska je postigla puno lakih golova iz tranzicije.
U finalu protiv Norveške Danci su imali potpuno drugačiji pristup. Nisu htjeli ići na trku nego su imali novu viziju s Hansenom u novoj ulozi. Jacobsen je procijenio da mu treba vanjska linija s Laugeom na srednjem, Mensahom Larsenom na lijevom te Hansenom na desnom beku i bio je to pun pogodak. Na taj je način taktički primirio Norvešku oduzevši joj razvijanje polukontri. Spomenuta tri beka su davala mirnoću. Nije bilo srljanja i svaki napad je imao svoju ideju, a završavali su pogotkom ili šutom koji bi onemogućavao brzu tranziciju Norvežana. Ponekad bi uspjeli, ali više napada završavalo je pogreškama Norvežana. Poanta je kad dugo igraš obranu gubiš koncentraciju za razvijanje polukontri. Igrači postanu željni lopte pa srljaju. Jacobsen je premještanjem Hansena s prirodne pozicije na desnog beka dobio i na kreativnosti preostala dva beka.
Što se tiče samog rukometa, turnir nije pokazao ništa novo. U rukometu je to ionako teško napraviti, a treneri tu ovise o igračima koji bi mogli promovirati nešto novo. Npr. s igračem poput Hansena može se puno više taktički djelovati nego s nekim drugim igračima.
Teško mi je procijeniti koliko smo daleko ili blizu od rukometa kojeg igra Danska jer nismo igrali protiv njih. Žao mi je što nismo pobijedili Brazil jer bismo onda u “pravim” utakmicama protiv Njemačke i Francuske vidjeli gdje se nalazimo.
Pravo stanje se najobjektivnije može procijeniti u utakmicama pod pritiskom, kad obje ekipe imaju jednaki motiv i moraju pobijediti. Sve dok ne dođemo u takvu situaciju, dok se ne vratimo u polufinala i finala, možemo samo predviđati kako bismo se snašli, ali nemamo pravih spoznaja.
Rekao bih i nekoliko rečenica o Francuzima koji su imali kvalitetu za finale, ali neke Dinartove ideje nisu prolazile. Vrijeme će pokazati gdje je pogriješio. Imaju puno kvalitetnih igrača i čini mi se da im je najveći problem izabrati adekvatnu postavu u datom trenutku.
Richardson je neosporno dobar igrač i veliki talent, ali se pokazalo da se s njim u ovom trenutku ne može pobijediti Danska. Ostao bi Dinart i bez bronce da ga nije pravovremeno zamijenio. Gubili su četiri razlike, ali su zahvaljujući klasi Nikole Karabatića osvojili broncu. Francuzi su imali trenera koji je tijekom utakmice spoznao što mu ne štima u igri, povukao druge poteze i na kraju ipak pobijedio.