Miroslav Aksentijević Aksa, odbojkaški trener i veliki zaljubljenik u taj sport, poginuo je u subotu poslijepodne u još nerazjašnjenoj prometnoj nesreći u kojoj je on podlegao teškim ozljedama u šabačkoj bolnici, gdje su ga kolima hitne pomoći odmah prevezli. Nažalost, nije mu bilo spasa, supruga Snježana i 14-godišnji sin Marko ostali su bez supruga i oca.
Miroslav je poginuo vozeći malo jači skuter, iako, začudo, mnogi koji ga bolje znaju, nisu niti znali da voli vozila na dva kotača. Zapravo, svi se čude što je poginuo na motociklu. Iako, s druge strane, noga je uvijek bila na gasu, gasu automobila, pa su se već kao legende prepričavali njegovi rekordi vožnje po nekadašnjem autoputu Bratstva i jedinstva do graničnog prijelaza Bajakovo.
Aksa je bio prije svega veliki šarmer i šmeker, u puno obimu tih riječi. Slatkorječiv, nikad bez teksta, uvijek pun nekih priča. A većina njih vezani uz odbojku, odbojku koju je silno volio, za koju je živio, iako je nikada zapravo nije ozbiljno igrao. Ali, imao je tu jednu upornost, želju za znanjem, ali i način kako da do toga dođe. Njegova cjelokupna, mi bi ovdje u Zagrebu rekli ‘spika’, bila je vrhunska, pričom je mogao prodati svašta. No, da se razumijemo, tu je odbojkašku priču pratilo i znanje.
Simpatični entuzijast
Za Miroslava se prvi puta s ove strane granice čulo 2003. godine kada je delegacija iz Varaždina, govorimo o muškoj odbojci, krenula sastati se s do tada nepoznatim trenerom “negdje na pola puta”. “Kupio” ih je odmah, na prvu. Do tada je već radio kao pomoćni trener čuvenom srpskom stručnjaku Terziću u ženskoj reprezentaciji, no Aksu je uvijek guralo nešto da želi biti glavni.
- Jedna naša bivša igračica koja je bila nešto rodbinski tamo vezana nam ga je preporučila. Mi smo u Varaždinu htjeli napraviti neki iskorak, tražili smo neko novo ime i tako je pao prijedlog za Miroslava. I nismo pogriješili - prisjeća se tih dana Josip Klein, alfa i omega varaždinske odbojke.
- Brzo smo se sve dogovorili, on je doduše nešto govorio da ima ponuda iz Italije, ali da će dok se to ne realizira ostati kod nas.
I ostao je, dvije godine, osvojio dva puta naslov prvaka Hrvatske, Mladosti ispred nosa. U prvoj sezoni s domaćim igračima, skoro pa veteranima, uz dvojicu Bosanaca, Muharemovića i Mahmutović, Miroslav je donio u hrvatsku odbojku ono što su naši treneri do tada vidjeli samo na TV-u, statistiku. Kojom se ‘zarazio’ i sin Josipa Kleina Edo, puno kasnije uspješni trener mladostašica.
- Noćima su znali kod mene doma presnimavati, pripremati utakmice, statistike, sve je to tada bila velika novina.
Slaže se s time i Ante Baković, danas predsjednik HOS-a, a tada predsjednik Mladosti. Nije ti baš svejedno kad ti neki trener stranac, k tome još iz Srbije, dva puta uzme naslov prvaka.
- Nije, slažem se, ali on je bio beskrajno simpatičan, drag čovjek, i prije svega veliki entuzijast. Točno, prvi je krenuo s tom statistikom, donio je to iz Srbije, gdje se tome već odavno posvećivala velika pažnja. Ja sam s njim ostao odličan i kasnije, dosta smo se zbližili kada je bio izbornik naše ženske reprezentacije, ali često smo se znali čuti i poslije toga.
Ostaje velika praznina
Aksa je već 2004. u Varaždinu dobio hrvatsku putovnicu, a izbornik odbojkašicama bio je u dva navrata. Bio je prvi Srbin na izborničkoj funkciji u bilo kojoj hrvatskoj reprezentaciji. Vodio je djevojke na EP 2009. u Poljskoj, pa godinu potom na SP u Japanu, kad je već u prvom kolu pala Kuba. Ipak, Aksentijević je morao otići, zamijenio ga je Damir Jurko. No, mora se reći i da je Savez tada bio u velikim problemima, da je bio neorganiziran, pa je bilo i stečaja, svega...
Igor Šimunčić, nekad izbornik muške reprezentacije, o svom će kolegi govoriti biranim riječima, no neće zaobići niti govorkanja.
- Možda nije bio iz one prve garniture srpskih trenera, ali je bio spreman učiti i dosta jer ulagao u sebe, ali i svoj marketing na neki način. Doduše, znao se nepotrebno upetljavati i u menadžerska posla, što mu nije baš trebalo, no donio je puno dobroga ovdje kod nas u odbojku, od Varaždina do ženske reprezentacije.
Aksentijević se svojski trudio govoriti hrvatski, gotovo je pa inzistirao na tome, i sjajno mu je išlo. U Varaždinu, baroknom gradu neopterećenom nacionalističkim podjelama, sjajno se snašao, odmah je našao krug prijatelja, družio se redovito s ljudima u kafićima.
Sadašnji trener seniorske momčadi Varaždin Kitro je Ivica Đolonga, koji je u Aksentijevićevo vrijeme bio direktor kluba, reći će:
- On je bio odbojkaški stručnjak koji je u Varaždin donio jedine naslove prvaka Hrvatske u loptačkim sportovima. Svojim radom i odbojkaškim znanjem sve je napravio. Bio je prvi u Hrvatskoj koji je zajedno sa svojim statističarem Edom Kleinom, danas trenerom, snimao treninge, utakmice, analizirao ih. Uveo je revoluciju u hrvatsku odbojku tada. Ostaje velika praznina nakon njegova odlaska.
Nesreća i 2008.
Aksentijević se vratio u Varaždin ponovno u sezoni 2009/10. kada su osvojili treće mjesto u Hrvatskoj. Imao je još jedan povratak i u hrvatsku žensku reprezentaciju, 2015. godine preuzevši je od Brazilca Angela Vercezija, i ostao do 2017. kada ga je uoči EP zamijenio Igor Lovrinov. Koji je, gle slučajnosti, baš u subotu imao prometnu nesreću s motorom, srećom bez težih posljedica.
I kada smo još kod slučajnosti, koje to možda i nisu, Miroslav Aksentijević postao je hrvatski izbornik istog onog dana, ali 2008. godine, kada je stradao na putu za Apatin, gdje je trabao sudjelovati u radu odbojkaškog kampa s mladima. Odbojka je bila njegov život, doslovno...
Sprovod i komemoracija bit će u utorak u Valjevu.