StoryEditor
 CROPIX
SN U POSJETU TOMISLAVU MARKOVIĆU

POTRESNA ISPOVIJEST HRVATSKOG REPREZENTATIVCA 'Preživio sam nemoguće, pola sata kliničke smrti! Maštam da opet skačem, ali to više nikad neću moći...'

HRABRO SRCE Gimnastički reprezentativac Tomislav Marković prije točno dva tjedna na treningu je preživio srčani udar i 30 minuta kliničke smrti, a mi smo ga posjetili u KBC-u Rebro, gdje ga u četvrtak čeka ključna operacija koja će mu olakšati nastavak ‘drugog’ života.
Autor: Kristina LeovacObjavljeno: 13. travanj 2017. 12:39

Dočekao nas je s osmijehom koji ga prati otkad se znamo, a nakupili smo tih zajedničkih gimnastičkih godina poprilično...

- Ne brinite se, vrhunski sam! Ovo su mi malo prikopčali neke kablove da mi ne bude dosadno, nije to ništa - smije se 31-godišnji Tomislav Marković, naše gimnastičko čudo koje je prije točno dva tjedna preživjelo...

- ... preživio sam nemoguće. Ali vidite me, pa i ne izgledam tako loše, doduše, mišići su mi malo pobjegli, splasnuli, ali vratit ću ja njih. Jednom... Iskreno, nemam baš nikakvih problema trenutačno. Od onog dana, od one srijede, osjećam se superzdravo.

 

Samo rez od par cm

Pa i izgleda super. Osim ako onaj široki osmijeh nije sve prekrio.

- Pozitivan sam, znam da je najgore iza mene i sada hrabro idemo dalje - pogledao je suprugu Tanju, koja ga, kako kaže, “čuva” u KBC-u Rebro, u kojem smo ga posjetili jučer popodne.

- Umro bih da mi ona nije ovdje.

 

Ovdje u apartmanu na kardiologiji.

- Zahvalan sam svom klubu, GD Osijek Žito, što su mi omogućili da budem ovdje. Apartman košta 350 kuna na dan, nije to jeftino, ne znam kako bismo to Tanja i ja sami platili. Teško. A meni puno znači da nisam s drugim bolesnicima, da se ne osjećam kao pravi bolesnik, pukao bih. Od malih mi je nogu noćna mora biti u bolnici, biti s bolesnicima. Ne, nisam taj.

Nažalost, posljednja dva tjedna jedan je od njih.

- Najgore mi je što su kćeri daleko.

Desetogodišnja Lana i petogodišnja Petra.

- Čujemo se svaki dan, moji ih roditelji čuvaju. Zbog njih i supruge najviše želim ozdraviti. I da im se zdrav vratim u Osijek. Iako, nije ovo lako - priznat će.

- Prošao sam svašta ovih dana, od kojekakvih ultrazvuka, magneta, vađenja krvi, što najviše volim, padanja u nesvijest... Navadili su mi se krvi za sto života, hektolitre sam im dao - kroz smijeh će.

- Kako ne volim te igle... Pogledajte kako mi je fin trbuh - pokazivao je podljeve.

- Ali čekam još samo jednu bocku, jedan rez i to je to. I onda svaka tri mjeseca doći na kavu u Zagreb. Nema veze, najgore je iza mene. Ovo što dolazi nije ništa u usporedbi s činjenicom da sam prije dva tjedna bio mrtav, zar ne? Čeka me samo taj rez od par centimetara i to je to. Samo sedam-osam šavova - hrabri se.

- Pa preživio sam pola sata kliničke smrti!

Ovih dana oni najhrabriji uglavnom ga pitaju isto.

- Pitaju ima li “svjetla na kraju tunela”, kakva je klinička smrt. Iskreno, meni je bio mrak. Kao da sam spavao.

Čega se uopće sjeća od one srijede?

- Sjećam se svega dok nisam pao. Sjećam se da sam bio na preči, radio zgibove, znam da je bila zadnja vježbica na treningu, znam da sam trebao ići kući djeci poslije toga i znam da sam rekao Seligmanu da mi nije dobro. Mislio sam da mi je tlak pao. Nije me ništa zaboljelo, samo mi je mrak pao na oči, kao da su ti pali i tlak i šećer.

Damir Krajac / CROPIX
CROPIX
Na fotografiji: Tomislav Marković u supruga Tanja
 

Moji anđeli čuvari

Sljedeća slika bila je u bolnici nakon što se probudio poslije hitne operacije.

- Iznad glave su mi bili svi moji, gledam što se događa, gdje sam, što je sad. I sjećam se da su mi lagali - opet se nasmijao sjetivši se tatinih riječi.

- Tata je nešto počeo muljati, ali skužio sam da nešto ne valja, da nije dobro. Potom sam doktora pitao kad ću ići kući, naime, dobro sam se osjećao. Ali znao sam da nije dobro kad je rekao “morat ćeš ipak ostati na promatranju pa ćeš onda doma”.

“Na promatranju” je prvo pet dana bio u osječkom KBC-u, a danas je već deseti dan, kako on kaže, stanovnik zagrebačkog KBC-a Rebro.

- Nema veze, izdržao sam sve, preživio sam, to je najbitnije. Doduše, doktori nisu oduševljeni mojim stanjem, nije to dobro - ipak smo morali krenuti ozbiljnije.

- To što se dogodilo nije baš uobičajeno. Ja sam, u biti, slučaj Turina ili Dario Možnik, samo što sam ja imao nenormalnu sreću. Što su oni bili tamo i... - progutao je knedlu sjetivši se te srijede kada su mu trener Vladimir Mađarević i Boris Čulin spasili život neumorno ga reanimirajući dok nije došla hitna.

- Dali su mi priliku za još jedan život. Moji anđeli. Trener Mađarević je praktički moj drugi otac. I sad pogledate da mi je “otac” spasio život. Luda priča.

 

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI

 

Linker
18. lipanj 2020 22:26