Kao da slučaj zloglasnog liječnika Larryja Nassara nije bio dovoljan, američku gimnastiku potresa nova afera. Trenerica Maggie Haney suspendirana je na osam godina zbog neprimjerenog ponašanja te verbalnog i emocionalnog zlostavljanja gimnastičarki koje je vodila. A u svojoj školi u New Jerseyju vodila je brojne uspješne gimnastičarke, uključujući Laurie Hernandez, osvajačicu ekipnog zlata i srebra na gredi na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016., te Riley McCusker, članicu ekipe koja je na Svjetskom prvenstvu u Dohi 2018. osvojila zlatno odličje.
Dan nakon što je objavljena vijest o suspenziji poznate trenerice, na društvenim se mrežama oglasila i spomenuta Laurie Hernandez. Njezino opsežno svjedočanstvo doista je potresno. Zarazni osmijeh koji je uvijek bi ona njezinom licu bio je samo maska, nitko nije ni slutio kroz što je sve prolazila djevojka koja će sljedeći mjesec napuniti 20 godina.
Napadaji panike
“Iskustva kroz koja sam prolazila su me dovela do brojnih napada panike. Stajala bih pred spravama i plakala. Jako. Osjećala sam se kao da ne mogu disati i htjela sam otići kući, ali nisam mogla jer sam bila dijete. Bilo je jutra kada bih počela plakati čim sam se probudila, toliko sam bila zabrinuta zbog vikanja i bijesa koji su me čekali toga dana. Pokušala sam reći toj osobi da me njezine reakcije dovode u neugodnu situaciju, da me njezine riječi bole i da mi takva vrsta treninga ne odgovara. Odgovori su uvijek bili isti:
- Nikad takvo što nisam učinila.
- To se nikada nije dogodilo.
- Izmišljaš.
- Previše si osjetljiva.
- Ne shvaćaj sve tako osobno.
Maggie Haney (lijevo)
I puno drugih izgovora zbog kojih sam joj se obično ispričavala jer sam joj stvorila probleme.”
Tako svoju ispovijest započinje Laurie Hernandez koja je nakon Rija pobjegla od svega. Dvije je godine nije bilo u gimnastici nakon čega se vratila. Ali, ne dotadašnjoj trenerici koju u svome svjedočanstvu nijednom nije nazvala imenom.
“Godinama sam se pitala radim li doista prevelike drame, jesam li preosjetljiva. Pitala sam se je li se sve to stvarno i dogodilo ili je sve u mojoj glavi. Mislila sam da ludim. Ponekad je toliko glasno vikala na nas da su je čuli i ljudi na parkiralištu. U 11 godina s njom naučila sam što znači svaka njezina poza, svaki mikro-izraz lica. Jedan njezin pogled bi bio dovoljan da završim u suzama. Ponižavala me pred drugima, stalno je govorila kako sam se udebljala, tjerala me da treniram i kad sam imala nekoliko ozljeda istovremeno, psovala me, rugala mi se što plačem i još puno toga što ne mogu ni izgovoriti.”
Kao vlak smrti
Laurie ističe kako joj nije bilo ugodno pričati o svome iskustvu na saslušanju, pogotovo usred priprema za Olimpijske igre u Tokiju, ali jasno joj je da je to bila ispravna odluka i da se za njezinu priču trebalo saznati.
“Mislila sam da mrzim gimnastiku. Tek sredinom 2018. godine sam shvatila da se moje loše iskustvo odnosi na ljude, a ne na sport. Dakle, s 18 godina preselila sam se na drugi kraj zemlje, iz New Yorka u Kaliforniju, i započela novi život. Željela sam se riješiti loših navika, fizičkih, ali prije svega psihičkih. Moje putovanje mentalnim zdravljem bilo je puno poput vožnje vlakom smrti. Dijeljenje ove priče mi daje šansu da zatvorim to poglavlje, da duboko udahnem i krenem ispočetka. Godinama su me učili da ne slušam svoje tijelo i um, ali u međuvremenu sam naučila da vjerujem sebi i sada znam koliko su moji osjećaji i moja iskustva vrijedni. I nitko više neće odlučivati o tim stvarima umjesto mene.”
Sport koji bi prije svega treba predstavljati radost i donositi pozitivne emocije za ovu je mladu djevojku u jednom trenutku postao tortura. Njezina bi priča svakako trebala potaknuti mnoge na razmišljanje, ne samo u SAD-u i ne samo u gimnastici. Jer, takvih primjera, na žalost, ima svugdje...
Mama je čula telefonski razgovor i pokrenula lavinu
Ni roditelji Laurie Hernandez dugo nisu bili svjesni pravog razmjera problema.
“U jednom sam trenutku pokušala reći roditeljima ublaženu verziju onoga što se događa. Kad bi moja mama nazvala trenericu, činilo se da će sve biti u redu. Ali, samo do sljedećeg treninga na kojem bi bila bijesna zbog kritika. Svoju ljutnju zbog poziva moje majke je iskaljivala na meni. A nakon toga i na mojim kolegicama. Zbog toga sam prestala govoriti roditeljima što se događa, svaki put bih im rekla samo da je na treningu bilo dobro. Neko sam vrijeme sve tajila, međutim 2016. je mama čula moj razgovor s jednom od kolegica i bila je zaprepaštena. Posjela me i natjerala da joj ispričam sve. Nakon toga je napisala pismo i odmah ga poslala Američkom gimnastičkom savezu. To je bio i glavni razlog zbog kojeg je moj povratak gimnastici bio tako spor”, napisala je Hernandez.
Liječnik reprezentacije zlostavljao više od 250 gimnastičarki
Za američku gimnastiku ovo je drugi težak udarac u svega nekoliko godina. U siječnju 2018. liječnik američke reprezentacije Larry Nassar (56) osuđen je na ukupno 235 godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja više od 250 gimnastičarki.
Gotovo tri desetljeća zlostavljao je djevojčice u američkoj reprezentaciji, ali i na sveučilištu Michigan State, a cijelo to vrijeme je kod čelnika Američkog gimnastičkog saveza (USAG) imao status “uglednog liječnika”. Godinu ranije je taj “ugledni” liječnik osuđen na 60 godina zatvora nakon što je priznao sve optužbe za dječju pornografiju.
Među Nassarovim žrtvama bile su i brojne uspješne gimnastičarke, uključujući i najveću svih vremena Simone Biles, ali i mnoge druge, poput Aly Raisman, Gabby Douglas, McKayle Maroney... Kao posljedica Nassarova pada, smijenjeni su i gotovo svi čelni ljudi američke gimnastike, ali priča još nije završena, ponajprije zahvaljujući Simone Biles koja i danas vodi otvorenu borbu i uporno traži od USAG-a da provede neovisnu istragu kako bi se točno utvrdilo tko je godinama štitio monstruma i zatvarao oči pred njegovim stravičnim zločinima.