Da se Ivica Kostelić odlučio sudjelovati na 75. Viškoj regati i nije više neko posebno iznenađenje, jer poznato je da se naš najbolji skijaš svih vremena i općenito jedan od naših najvećih sportaša, “preko glave” zaljubio u jedrenje i da je sasvim ozbiljno (a kako drugačije, kad je on u pitanju) zaronio u ovaj sport. “Zaronio” mu je i mobitel, nagrizla ga je morska sol i polako se ugasio, pa nam se nije mogao javiti dok smo ga tražili po Marini Kaštela, gdje se usidrio uoči regate. Malo smo se tražili, srećom i pronašli, sjeli u miru razgovarati o njegovoj najnovijoj zanimaciji, ali i o onome što slijedi u sportu, koji ga je proslavio, skijanju.
Krug do Palagruže
Na Viškoj regati Ivica će jedriti s mladim Austrijancem Clemensom, mislili smo da će posada biti jača, da će pucati na visoki plasman u svojoj klasi, ali…
- Bilo mi je teško naći posadu, tražili smo na sve strane, ali kako je to poznata splitska regata, kako je puno ljudi na sajmu nautike u Biogradu, jednostavno nije bilo moguće. Ovaj moj Clemens je amater, bio je sa mnom po brod u Poljsku prije nekoliko dana. Da, kupio sam mali brod, šest i pol metara, da ga imam tu na Jadranu za treninge. Nisam nikad vozio ovakve kratke priobalne regate. Nemam pojma što očekivati, to je mali brod, ali ako zapuše, imamo dobre šanse biti dobri u našoj grupi.
I još malo o novom brodu...
- Super je, kad smo došli u subotu navečer, bacili smo ga u more, a zadnja dva dana napravili krug do Visa i Palagruže, mogu reći da je brod spreman. Koliko nam je trebalo za odjedriti taj krug? Desetak sati, ne znam. Nisam čak gledao koliko smo milja napravili. Sada kad je puhalo jugo od 20 čvorova, brod je plovio 12 do 13 čvorova, napravljen je za takve stvari. Šime Stipaničev je na toj klasi jedrio preko Atlantika. Na njemu ću trenirati kad završi sezona na Atlantiku, negdje u rujnu, a kako tamo ne živim, moram brod ostaviti tamo i prebaciti se ovamo, ovdje se jedri do prosinca. Tako je pala ideja da se nabavi logistički jednostavan brod, koji može izdržati jedrenje od obale na nekoliko dana.
Polako, doći ćemo do toga zašto se spominje Atlantski ocean i Francuska kao baza. Znate da Ivica uvijek ima neke ideje, neke ciljeve. Tako je i s jedrenjem.
Treba imati glavu i rep
- Moja prva regatna sezona je praktički bila prošla sezona, prije toga nisam imao vremena. Jedrenje zahtijeva jako puno vremena, a ja toga vremena kao skijaš nisam imao, pa sam se odlučivao za gumenjak, rijetko jedrilicu, ali nikad nisam regatavao. Za početak sam imao mini jedrilicu, pa sam prešao u klasu 40 i onda sam odlučio da mi se to sviđa i da ću probati regatavati. Tako sam počeo lani na klasi 40.
Sada dolazi ono pravo, najava novoga pothvata u njegovom stilu.
- Generalni plan, cilj, jest nastupiti na Ruti Ruma 2022. godine. Sve ove faze dio su toga projekta. Prošle godine je brod bio u Jadranu, odradili smo jadranske regate, bili smo i u Grčkoj. Ove sezone sam otišao dalje od Hrvatske, da vidim kako će biti bez logistike. Jedrio sam po Ligurskom moru, Tirenskom moru. Sada smo brod prebacili u Francusku, jer sljedeće sezone planiram tamo nastupati u klasi. Dalje će biti samo ocean, vidjet ćemo kako će se planovi razvijati. Prva utrka u dvojcu planirana preko Atlantika je 2021. godine. Htio sam da sve ima glavu i rep, jer ja nisam jedriličar. Redom: Jadran, Mediteran, Atlantik priobalno, uz Europu, onda 2021. godine europski dio s jednom transatlantskom utrkom.
Ruta Ruma je najpoznatija transatlantska utrka, održava se svake četiri godine, a jedre samo samci. Tri su klase, trimarani, IMOCA, klasa 40 u kojoj će biti Ivica je donja, najmanja. Kreće se u studenom iz francuskog Saint Maloa do Pointe a Pitrea na Guadeloupei. Ukupno 3542 milje.
U Ivičinoj klasi rekord je prošle godine postavio Yoann Richomme, trebalo mu je 16 dana, tri sata, 22 minute i 44 sekunde. Utrka se, inače, održava od 1978. godine.
- Lani je bilo više od pedeset brodova u mojoj klasi. Ne mogu reći da kod mene postoje neke veće ambicije. Kao i u većini stvari, vrijedi pravilo: koliko para, toliko muzike. Za visoke ciljeve treba ogroman budžet. U principu je to amaterska klasa, tako je zamišljena i u njoj doista prevladavaju amateri. Realno, treba razmišljati hoće li se nabaviti brod za sredinu, cjenovno prihvatljiv, ili ostati s ovim brodom, koji može u “vintage”, klasu osmišljenu da bi se motiviralo ljude da ostanu u klasi, u nju ulaze stariji brodovi. I to je zanimljivo. Moram reći da je samo završiti takvu regatu velika stvar.
Učio od Kolje, Bambija...
To valjda ne treba naglašavati, pogotovo ne za nekoga tko nije profesionalac i tko se jedrenjem ozbiljno bavi posljednje dvije godine.
- Još nisam jedrio na Atlantiku, ali moj brod ima dobre mogućnosti. Više ću znati sljedeće godine. Ja bih rado otišao na brži brod, ali treba biti realan. Takvi brodovi su 500.000 do 600.000 eura.
Treba imati hrabrosti za ovakav plan. Trebaš biti Ivica Kostelić. Sam samcat na moru više od šesnaest dana. Na Atlantskom oceanu.
- Napredovao sam puno kao jedriličar. Imam pojam o nekom sportskom treningu, o putu, tako da sam si zadao konzervativan plan, a to je da moram u nekoliko godina postići što više. To nije lagano, u offshoreu postoji jedriličarski dio, tehničke stvari, poznavanje broda, preživljavanje na moru, koje sve treba što bolje svladati. Ja nisam mogao kao što su mi savjetovali jedriti u manjoj klasi, tipa laser da se naučim svemu, nemam vremena za to. Jasno je da to ima svoje prednosti, ali pokušavam se zadržati u tom brodu tako da sam jedrio sve više i više, sve dulje i dulje, ponekad sam. Učio sam od Kolje Dumanića, Bambija (Ivan Kljaković Gašpić), bili su sa mnom na treninzima, onda još neki naši stariji jedriličari, koji su dulje u tom điru jedrenja. Od svakog naučiš nešto, dvije do tri stvari. Treninzi su se uglavnom svodili na to da odredim rutu, nikad ne jedrim manje od sto milja, to mi je kao minimum. Od 100 do 500 milja, ili si zadam rutu, ili probam jedriti što dulje u povoljnom vjetru, ljeti su to bura i maestral. Pokušao sam što više vremena provesti na moru, situacijski se upoznati sa svime. Kad si vani, pogodi te svašta, moraš se snaći, prisiljen si učiti brzo i na teži način. Nemam iluzija da postoji lakši način.
Skijanje je juriš, jedrenje je maraton
Ima li sličnosti između skijanja i jedrenja, osim što su oba sporta u velikoj mjeri ovisna o vremenskim uvjetima?
- Jedrenje se može usporediti sa skijanjem u olimpijskom jedrenju. Odobalno baš i ne. Jesi pod nebom i izložen si uvjetima, ali u skijanju se nakon nekoliko sati tarapane vratiš u toplo. Odobalno jedrenje je drugačije. Što sam također primijetio, u skijanju je sve kratko, minutu, dvije, moraš stalno riskirati, u svakoj sekundi. Odobalno jedrenje je sasvim drugačije, broji se tko napravi manje pogrešaka. Dok sam jedrio na treninzima, poslije na regatama, čim bi se mijenjao vjetar, ja bih mijenjao jedro, a za samca je to veliki problem kad vidiš da si pogriješio. Samačke regate te fizički iscrpljuju, pogreške te iscrpljuju, a ne možeš si priuštiti odmor. Omjer rizika je potpuno drugačiji. Skijanje je juriš, a ovo je dugački maraton u kojem moraš biti fokusiran, udubljen, koncentracija veže sve sportove, a ovdje je moraš držati baš dugo. U skijanju kad uzmeš jedan put, ako si uspješan, onda je to trideset godina kao u mom slučaju. Najvažnije je imati volju sa smislom, ali strašno čvrstu, neslomljivu volju. To je u offshoreu još istaknutije, izložen si moru, pogotovo kad se utrkuješ. More te polako slama, možda protivnici ako to dopustiš, pa sreća i nesreća s vjetrom. To traje po nekoliko dana. Ta volja je bitna sastavnica na duge staze, to me privuklo. Drugo je kompleksnost offshorea, užasno puno parametara, posebno ako si sam. Vrijeme, brod, navigacija, sve je to jako kompleksno. Kad pređeš na regatavanje, tu je i strategija. Što sam još htio reći?
Zaboravio je reći ono ključno.
- Ja sam zaljubljenik u more. Volim more u svim oblicima, ronjenje, gumenjak, naše otoke, jednostavno volim biti na moru. More je prekrasan medij, podsjeća na te život, nije uzalud ona “ploviti se mora”.
