Ana Grbac, prva organizatorica igre odbojkaške reprezentacije, već je dugo nezamjenjiva u nacionalnoj selekciji. Riječanka je prvo otišla u Perugiu, da bi potom, poput ostalih reprezentativki globetroterica, mijenjala dresove, klubove i države, igrajući nakon Italije u Švicarskoj, Poljskoj, Kazahstanu, Rumunjskoj... Dakle, nakupilo se kilometraže od 2006. otkako se ova 28-godišnjakinja otisnula u svijet.
No na netom završenoj turneji FIVB World Grand Prixa treće jakosne skupine Hrvatice su kao jedina europska reprezentacija za manje od mjesec dana obišle svijet.
Koliko ste zapravo napravile kilometara?
- Ne znam, prestali smo brojati nakon nekoliko tisuća. Bit će negdje oko 50.000. Prošli smo sve u mjesec dana, i zimu i ljeto.
Kad nestane vode...
Kako su izgledala ta putovanja? Recimo Australija, za početak?
- Užasno daleko i užasno hladno. Hrana, smještaj, sve nekako čudno.
Izgleda da ste imali problema s hranom, sve ste se vratile kao da ste na putu držale dijetu.
- Ha, od umora, od vremenskih zona... Nismo znale u nekim trenucima kad je doručak a kad večera.
Evo, i po povratku iz Kazahstana preko Moskve dva smo puta jele u avionu, a sletjele u Zagreb malo iza podneva. No bilo je problema s hranom u Australiji jer je bila samo jedna porcija po osobi. Nije se moglo uzimati više, a kada bismo se vratili s nekih prijateljskih utakmica, ne bi nas gotovo ništa dočekalo, pa smo “tukle” po vlastitim zalihama. Ali vodile smo se logikom “što te ne ubije, to te ojača”.
Bilo je i čudnih dogodovština, navodno i evakuacija u hotelu zbog uključenog protupožarnog alarma?
- Dogodilo se to u našoj sobi...
Zašto smo imali takav osjećaj...
- Nećemo imenovati tko je kriv. Zadimilo se kuhalo za vodu, ostalo je bez vode, radilo na prazno dok se nije istopilo. Pokušale smo svim snagama to same riješiti, mahale krpama, ali nismo baš prebrzo djelovale pa se alarm više nije dao isključiti. Ali mi smo i dalje probavale, dok nisu došli vatrogasci.
S policijom u dvoranu
Ljutiti vatrogasci?
- Jesu bili ljutiti u početku, ali smo im onda mi sve lijepo objasnile, pa smo se na kraju i smijali zajedno.
Kako je bilo u Peruu?
- Za razliku od Australije, tamo je bilo užasno toplo i vlažno. Nisam nikad bila tamo i nisam imala pojma da toliko vole i prate odbojku, stvarno su ludi za odbojkom. Na svakoj utakmici na kojoj smo igrali dvorana je bila krcata i još ih je puno ostalo ispred ulaza. Protiv domaćina je bilo 7.000 ljudi u dvorani i još tisuću vani. Imale smo i policijsku pratnju jer bi se inače bilo nemoguće probiti do dvorane.
Kazahstan vam nije neka novost.
- Ma, uvijek je kao prvi put, uvijek ima nešto novo tamo. Sad smo bile u hotelu s pet zvjezdica, što je velika promjena u odnosu na Peru.
Puno je bilo mladih igračica u sastavu, kako su se snašle? Vi sada spadate u starije, bez uvrede.
- Da, treća sam po starosti... Znam kako to zvuči. A što se mlađih cura tiče, vrlo su se brzo uklopile.
Uostalom, mislim da mi starije nismo oštrokondže pa im se bilo lakše priviknuti. Čak nekako ispada da smo mi starije bile predvodnice svih zezancija, nismo glumile neku bezveznu strogoću.
A igrački, kako izgleda novi mladi val?
- Prvi sam ih put vidjela i ugodno sam iznenađena njihovom kvalitetom, pogotovo što dolaze iz Hrvatske lige, koju nisam imala mogućnost pratiti.