Svjedoci smo krize rukometne struke u Hrvatskoj, o čemu dosta često govori i izbornik Lino Červar. Svjedoci smo da dojučerašnji igrači dobivaju trenerske prilike kojima možda nisu dorasli i da ih bez potrebe gubimo, makar bi u perspektivi oni mogli raditi taj posao. Dobra namjera nije upitna, no rezultati pokazuju da put ipak mora biti drugačiji.
Čovjek koji je stvarao rukometnu struku je Vlado Stenzel, prvi olimpijski pobjednik 1972. u Münchenu, čovjek koji je Njemačku odveo do prvog svjetskog naslova 1978. godine. Ako govorimo o našoj školi, onda je Vlado neodvojivi dio toga. Danas umirovljenik koji živi u miru skradinskog zaleđa, ali uvijek spreman na diskusiju o rukometu. Ništa ga još uvijek ne ostavlja ravnodušnim i kaže:
- Imamo realan problem i svakako da želim pomoći kao čovjek koji je rukometu dao cijeli život. Nisam ravnodušan, makar sam danas samo veliki fan rukometa. Ne mogu gledati ravnodušno sve te probleme, Zagreb je moj grad u kojem sam se rodio, Medveščak je dio povijesti, Zagreb je klub koji je izborio primat u Europi i ja želim da tako ostane.
Učio kod Bojana Stranića
Treneri su definitivno problem?
- Prvo, ne bih u ovoj priči govorio o aktualnim imenima, niti bih želio da ispadne da nekom solim pamet, već samo želim pomoći da shvatimo gdje griješimo i da svima skupa bude lakše i bolje. Mirko Novosel je rekao jednu sjajnu rečenicu o trenerima koja glasi “nema loših trenera, ima samo onih koji ne žele učiti”. To je stav čovjeka koji je osvojio velike medalje. Tu je sažeto sve. Trener koji misli da će učiti druge nema šanse. Samo trener koji je spreman učiti, naročito od uspješnih, može napredovati.
Znači, nemamo baš takvih?
- Rekao sam na početku, ne bih u tu vrstu diskusije ulazio, tko želi shvatiti, shvatit će. Ja samo želim pomoći, jer mislim da to mogu.
Kako se uči?
- Sa 27 godina postao sam prvi profesionalni trener u bivšoj Jugoslaviji. Prvo što sam učinio - otišao sam kod Bojana Stranića pitati o vježbama skočnosti. Kasnije sam to nadopunio vježbama istočnih Nijemaca koje su najbolje ikad, a primjer Joachima Deckarma i danas se vrti kao savršen kada pričamo o tome. Recimo, mnogo dobrih stvari sam vidio od Jeftušenka, od Snoja sam vidio što znači sjajan menadžer, lukavi Picok Seleš imao je s Bjelovarom savršen primjer situacijskog rukometa prije nego je razbio Gummersbach... Surađivao sam s atletskim trenerima po pitanju izdržljivosti, išao sam na fakultet kod profesora Koste Momirovića koji mi je dao svog suradnika prof. Nikolu Sabiončela kojeg sam tada u klubu imao kao psihologa, što je u to vrijeme bilo iznimno neobično. Psihologija se mora učiti, psihologija se ne liječi treningom u teretani i fitnessu i i rekao bih da je prof. Momirović bio ključni čovjek u mom razvoju u rukometnog trenera. I uz sve to mi smo trenirali. Pomoću situacijskog treninga koji je danas zaboravljena stvar, a bez kojeg ne može. Kada izgubiš +6 u pet minuta to je stvar situacijskog treninga, na kojem se uči reakcija momčadi na situaciju, a ne teretane i gluposti. Sjećam se trening utakmice kada mi je u momčadi samo jedan Bojić smio puknuti na gol 30 minuta, drugi ne, da bih tog Bojića dobio za utakmicu. I dobio sam ga, makar je ljudima koji su to gledali bilo čudno. Kada izgubiš 10 razlike to je kaos u momčadi, jer nisi spreman za neke stvari.
Imamo li mi svoju, hrvatsku školu?
- Škola je učenje, mislim da smo previše puni sebe i pričamo kao da smo najpametniji i najbolji. Mi kažemo da španjolski treneri ne valjaju, da nemaju pojma, da ne valjaju Islanađani, ali činjenice i rezultati govore drugačije. Od svakog tko je trenutno bolji od tebe moraš biti spreman učiti i uzimati najbolje. Ignoriranje je ljubomora. Pa nisu ti Španjolci ili Islanđani slučajno toliko cijenjeni, nema ih slučajno toliko na sceni i ne pokazuju slučajno to što su u sustavu koji su stvorili naučili. Ovdje više nije riječ samo o rukometu nego i o drugim sportovima. Tko smo mi da to možemo i smijemo negirati, to su činjenice. Naš nacionalni problem je to što mi mislimo da sve znamo najbolje.
’Sto babica - kilavo dijete’
I psihologija i komunikacija i psihologija tu igraju ulogu?
- Svakako, jer to je bitno da bi stvorio kompaktnu cjelinu. Moraš prepoznavati stvari, donijeti odluke, biti se spreman s tim nositi. Ja sam u Njemačkoj imao slučaj sa Schmidtom iz Gummersbacha koji je bio nezamjenjiv, a eliminirao sam ga i to se mnogima nije dopalo, no bili smo svjetski prvaci. Trener sve mora pratiti, mora znati kako mu igrač diše, svaki igrač.
Danas ima dosta površnosti kod trenera?
- Zato što nisu tome posvećeni koliko je potrebno. Nije dovoljno obući trenirku i doći na trening, moraš imati viziju što ćeš, kako ćeš.
Istaknuo je još jedan problem?
- Vidim na klupama tri-četiri trenera, vidim u klubovima pet direktora, a narod kaže “sto babica, kilavo dijete”. Čemu to služi? Pa, i jedan je previše, a kamo li toliko. Nisam vidio da je netko odgovoran od svih njih. A moraš biti odgovoran, da bi mogao ispravljati greške, jer nema nikoga tko ne griješi. Trener mora u svakom pogledu biti neovisan, to je osnovna pretpostavka dobrog posla. Ja sam radio sam, nisam imao ni pomoćnog trenera uopće. Vodio sam i juniore i kadete, radio sam i kondiciju i trenirao vratare, jer je to bio jedini način da imam uvid u stanje. U na taj način sam od 20-godišnjaka u Njemačkoj stvarao svjetske prvake. Ne kažem da drugi nisu radili, dapače, ali trener uvijek mora biti unutra, pa što ćeš samo sa seniorima, premalo je to za takav posao... Nijemci su imali jednu odličnu stvar tako što su trenere klubova za svakog reprezentativca motivirali u ono vrijeme sa 500 DEM.
Ego je velik problem
Došli smo do novca, a to je problem kod nas...
- Znam, ali recimo mislim da Zagrebu koji ima mladu momčad treba iskusni trener. Znam da su igrači u svom filmu, vidim da su to druge generacije, ali mislim da bi generalno trebalo potpisivati ugovore sa 60 posto fiksnog i 40 posto motivacijskog dijela, da bi se igrači motivirali kako treba, da bi sami između sebe počeli razmišljati kako bi bilo najbolje. Ovako, nekad djeluju kao “mi smo došli na posao, treba nam plaća”, a što su napravili za to ne žele vidjeti. To moramo prilagoditi svojim realnostima. One nisu lake, ni sjajne, ali nešto moramo učiniti.
Koliko su ega problemi?
- Veliki, to je velika greška, oni moraju raditi na sebi, učiti, to što su bili veliki kao igrači ne znači da sve znaju. Dapače, u ovom poslu su tek početnici, tek kada to prihvate moći će dalje. Ne ide drugačije, sigurno.
Imamo li mi danas trenera?
- Imamo, i to dobrih, ali rekao sam neću o imenima, jer ne želim da me se pogrešno shvati na bilo koji način. Samo vidim da smo u problemu i osjećam da svi trebamo pomoći. Pa makar i putem medija. Nitko nije nepogrešiv, i Nijemci su pogriješili kada su izabrali Prokopa, pa su se korigirali, jer trener se ne postaje samo u školi i kroz knjige. No, da bi se korigirao, moraš znati u čemu si pogriješio.
I zaključno?
- Treneri se moraju razvijati učenjem u svakom pogledu. Tko misli da će samo doći i učiti druge, nema šanse. Stara narodna kaže, makar grubo zvuči, pametni može učiti od budale, ali budala od pametnog nikad.