U ovom kaosu nekad je lijepo malo vratiti se i rukometu, bez kojeg ničeg ne bi ni bilo u siječnju. Makar svaka rečenica počinje i završava s koronom, makar je Euro najbolje rukometno natjecanje na svijetu, teško se oteti dojmu da se ovaj Euro u ovim okolnostima nije uopće smio ni igrati. Nećemo dobiti potpuno sliku europskog rukometa danas, dobit će sliku u kojoj su se neki samo najbolje snašli na postavljene okolnosti, a to nikako nije dobro.
U tom ludilu koje vlada u Slovačkoj i Mađarskoj posljednjih dana, igra se i rukomet. Čak i na prvi pogled neranjivi više nisu nedodirljivi kao u skoroj prošlosti. Situacija se ipak drži u kontroliranim omjerima gdje Skandinavci usprkos svim teškoćama drže glavnu riječ.
Brzina dominira, snaga je sve poželjnija. Danci to demonstriraju na najbolji način i sve osim njihovog naslova europskog prvaka bilo bi totalno iznenađenje. Jedno što ih može zaustaviti je da Landin, Hansen i Gidsel dobiju odjednom koronu, pa se Jacobsenov sastav prepolovi, no kada pričamo o tome, pričamo li uopće o sportu. Naravno da ne. No, eto nažalost moguće je. Na momente djeluju i presigurno, što bi ih možda u drugačijim okolnostima i koštalo više, no ovako će teško.
Razbijeni francuski temelji
Danska je trenutno najbolja na svijetu, makar je prije nekoliko mjeseci Francuska bila olimpijski pobjednik. No, Francuska je ovdje devastirana i ono što je na početku imala sada više nema i to se ne može popravljati iz dana u dan. Njima su doslovno razbijeni temelji koje je Gille postavio sa svim teškoćama uoči Eura. Ono što je do jučer bila Francuska, to je danas u svijetu rukometa Danska. Da su nam omiljeni, baš i nisu, ali za ono što su napravili posljednjih godina zaslužuju kapu dolje. Danas je samo uživanje na lovorikama tog sjajnog posla Nikolaja Jakobsena i društva.
Rekli smo Skandinavija, dakle za polufinale se bore Island, Švedska i Norveška i ta činjenica potvrđuje nešto što ove zemlje danas u rukometu imaju i po čemu prednjače. One ne ovise o imenima, Island nije Palmarsson, Norveška nije Sagosen, Švedska nije Gottfridsson. To su jednostavno sustavi u kojima se samo imena mijenjaju i čine ga boljim ili slabijim. A kako kriteriji godinama rastu, oni su sve bolji i bolji i to i pokazuju. Rade ljudi, budimo realni.
Španjolska je možda napravila najviše uz njih, makar se u ovom trenutku radi o dvostrukom uzastopnom europskom prvaku, pa i nije iznenađenje. Za mnoge je to normalna stvar da su oni u završnici, no Jordi Ribera je napravio ogroman napor da bi Španjolska tako izgledala danas. Kada nema više Raula, Aguinagaldea, Canellasa, Rivere, Morrosa, braće Dušebajev, Španjolska s novim licima izgleda sasvim dobro, jer ih je stvarala godinama kroz B selekciju i sigurno je da će u skoroj budućnosti ponovo napadati naslove. Možda ovaj puta ne budu imali snage za to, ali činjenica da su u polufinalu je sjajna i za svaku čestitku Riberi.
I Nizozemce vodi Islanđanin
Na Euru se uvijek pojavi i neko novo lice, a ovaj puta je to Nizozemska koja je svojim rukometom osvojila srca svih. Slučajno, i njima je trener Skandinavac, Islanđanin Erlingur Richardson. I oni su gradili sustav u kojem ništa ne ovisi o imenima, u kojem dovedu nakon korone prvog vratara za kojeg se uopće ne zna brani li negdje i koliko brani, u kojem je Luc Steins samo jedan od... No, Richardson ne vuče poteze slučajno, nego u točno utvrđenim pravilima koja su im dala lijepu priliku da se pokažu na ovom Euru na kojem su u zarazi mnogi izgubljeni.
I opet, kako god da završi, završilo bi slično i kao kada su svi zdravi. Makar nemamo potpunu sliku europskog rukometa danas, to se mora priznati. Šteta je tako upropastiti jedan spektakl, ali novac je bitniji od rukometa. Makar bez rukometa ničeg ne bi bilo, ali to je tako danas.