Iza bivšeg hrvatskog izbornika Željka Babića je drugi tjedan rada s rukometašicama Podravke Vegete. Na klupu koprivničke rukometne institucije ovaj 50-godišnji stručnjak stigao je iz Sjeverne Makedonije, gdje je uspješno vodio rukometaše Eurofarm Pelistera, a sad će se po prvi put okušati u ženskom rukometu. U razgovoru smo dotaknuli mnoge aktualne teme, a Babić je iznio zanimljive stavove i razmišljanja.
Kakvi su vam prvi dojmovi u Koprivnici?
"Mirno je, puno biciklista, tiho, bez glasne glazbe, ljudi malo voze automobile. Sve ono što je lijepo, prirodno, umjereno i jako blisko mom karakteru, tako da su prvi dojmovi stvarno dobri. Klub je jako dobro organiziran, dobri su uvjeti za rad. Rekao bih da je Podravka stvarno Liga prvaka i da u principu zaslužuje da bude u Ligi prvaka", kazao je Željko Babić.
Stiglo je ovog ljeta u Koprivnicu čak osam novih igračica. Koliko je ekipa posložena onako kako biste vi to htjeli?
"Uvijek imamo dvije strane. Jedno je želja trenera, a drugo je želja kluba i mogućnosti. Klub se odlučio da ima manje-više igračice iz Hrvatske, to mi je jasno i naglašeno i ja sam to prihvatio. Naravno da trener uvijek želi više, to je prirodno, međutim ja stvarno vjerujem da je Podravka napravila odličan zaokret i da je samo pitanje vremena kad će se vidjeti svi rezultati tog čina."
Što će krasiti ovu novu ekipu Podravke?
"Vjerujem da je u svakom kolektivnom sportu temelj uspjeha defenzivna igra, tako da ću kao trener inzistirati na jednoj malo drugačijoj obrani, koja je elastična i koja bi protivnice trebala malo usporiti i odmaknuti iz nekih dobrih zona, iz kojih se manje-više postižu pogoci. Dakle, defenzivna igra sigurno, a mislim da postoji veliki prostor u ofenzivnoj igri u tzv. drugom napadu. Tu se često događaju pogreške, i tu mora biti strahovito dobra kontrola igre, kontrola intenziteta. Kad nismo dali gol u prvom napadu, moramo perfektno znati što ćemo tada odigrati. Vjerujem da je prostor u drugom napadu, plus elastična defenzivna igra."
Odmah pristao doći
Koji su ciljevi, a koji imperativi postavljeni pred vas?
"Zajednički je stav da želimo biti prvaci države i osvojiti Kup, te da napravimo sve što bude u našoj moći da zaigramo u grupnoj fazi Europske lige. Naravno da to puno ovisi i o ždrijebu, tamo su odlični timovi, a mi još ne znamo koja je snaga naše ekipe, to će vrijeme pokazati. Uglavnom, jaki je fokus na osvajanju dvostruke krune u domaćim natjecanjima."
Bilo je nekih problema s ozljedama, na koga ćete moći računati u dogledno vrijeme?
"Vjerujem da će Lea Franušić propustiti prvi dio sezone. Koliko sam obaviješten, morat će na operaciju. Vratarka Nika Galinec je lakše ozlijeđena, nadam se da će 1. rujna biti spremna. Igračice koje se vraćaju iz ranijih ozljeda imaju dobar oporavak. Uz Luciju Bešen koja se ozlijedila na Mediteranskim igrama, vjerujem da će sve te djevojke biti spremne do 1. rujna i da ćemo imati spreman roster, osim Franušić."
Koliko je drugačije voditi žene nego muškarce? Je li teže raditi sa ženama?
"Teško mi je o tome govoriti jer sam novi u ženskom rukometu. No, iskustvo govori da je prije mene bilo izvrsnih trenera. Spomenut ću Zdravka Zovka koji je možda i jedan od najboljih trenera u Hrvatskoj, koji je iz muškog došao u ženski rukomet i svi smo vidjeli da je i s rukometašicama bio ekstra uspješan. Sigurno da se kroz vrijeme neke vrijednosti mijenjaju. Ono što bih naglasio, što je poveznica, to je socijalna i emocionalna inteligencija koje danas dominiraju ako želite biti uspješni, bez obzira koga trenirate. Konkretno, žene su manje eksplozivne, ili imaju slabiji šut u odnosu na muškarce, no žene vrlo vjerojatno imaju neke druge vrijednosti koje muškarci nemaju. Dakle, ono što je za mene kao trenera jako bitno, a to sam zaključio i u razgovoru s drugim vrhunskim trenerima, je vodstvo. Sve počinje i završava s dobrim vodstvom, a tu dominira komponenta pravednosti."
Jeste li se dugo premišljali kad vas je Podravka pozvala? Ipak je dolazak u ženski rukomet velika promjena?
"Nisam uopće razmišljao, nimalo. Kad me nazvala direktorica Vlatka Mihoci, odmah sam želio doći, jer sam po nekoj intuiciji brzo shvatio da će me Podravka napraviti boljim trenerom, a nadam se i boljim čovjekom. Želio sam se vratiti i raditi u Hrvatskoj, hrvatski rukomet mi je puno dao, a vjerujem da sam i ja jednim dijelom nešto dao njemu, u ovom slučaju muškom rukometu. Sad je možda odlična prilika da dam nešto i u ženskom rukometu i da probam svojim iskustvom i znanjem pomoći tim curama da budu bolje igračice, a samim tim i hrvatskoj reprezentaciji. Daj Bože da na čelu s izbornikom Šoštarićem osvajamo nove medalje."
Jeste li zadovoljni s onim što se napravili u muškom rukometu?
"Jesam. Generalno sam jako zadovoljan i sretan. Iako duboko vjerujem da ću sigurno još dugo raditi u rukometu i postizati određene uspjehe, vrhunac karijere je kad si izbornik svoje zemlje, osobito u rukometu u Hrvatskoj, to je velika čast i velika radost. Osvojiti medalju je također velika satisfakcija, veliko samopouzdanje. Radio sam s vrhunskim trenerima, s Linom Červarom u početku kao trener za individualni rad, pa sam onda bio izbornik juniora, pa sam kasnije kao pomoćnik izvrsnog trenera Slavka Goluže osvojio tri medalje. Poslije sam osvojio medalju i kao izbornik. Išli smo na Olimpijske igre, imali smo teške utakmice, velike pobjede i velike poraze. Dobio sam sve što krasi jednog trenera na visokoj razini, tako da sam u principu presretan. Veliki porazi me nisu uništili, niti su me velike pobjede podigle u nebesa da sutra u 8 sati ne bih ponovno bio na svim radnom mjestu."
Gdje ste po vama najviše pružili kao trener?
"Možemo vaše pitanje podijeliti na dva dijela. Jedno je koliko sam igrača uspio razviti da oni budu bolji, a drugo je koliko sam svojim radom uspio razviti klub. Rekao bih da smo na početku u Splitu napravili strahovito dobar posao jer smo tada razvili jako puno mladih igrača. Kasnije sam neke od njih trenirao u klubovima ili u reprezentaciji, i oni su poslije osvajali medalje za Hrvatsku. Pričamo o 2010. i 2011. godini. U Bjelorusiji smo napravili najveći iskorak jer smo tamo donijeli titulu u Brest te smo razvili klub koji je jedne godine bio među osam u Ligi prvaka, uspjeli smo takoreći iz ničega stvoriti klub, koji je počeo ulagati i dovoditi važne igrače. Po pitanju klupskog rukometa u Splitu smo razvili puno igrača, a u Meškovu smo razvili klub i osvojili dva prvenstva i dva kupa, igrali završnicu SEHA lige. Bili smo uspješni, a ljudi koji su tada investirali novac u klub bili su jako zadovoljni. To je možda bila i prekretnica u mojoj sportskoj karijeri. U tom razdoblju sam dobio mogućnost biti hrvatski izbornik, igrali smo Ligu prvaka te sam kao trener počeo rasti i napredovati. Svi ti problemi koje smo imali nisu me uništili, nego su me razvili."
Hrvatska je nešto drugo
A Hrvatska?
"Hrvatska reprezentacija je nešto potpuno drugačije. Imate četiri milijuna Hrvata koji uvijek očekuju da Hrvatska pobjeđuje. Nemate puno vremena za pripremu, morate točno znati što, zašto i s kim radite, mora vam biti jasan koncept, mora vam biti jasno što možete istrenirati u tih 10 ili 12 dana. To je jedno ogromno mentalno opterećenje. Naravno, morate biti izvrstan vođa, morate poznavati dinamiku razmišljanja, kretanja i igranja. To je bilo jedno fantastično iskustvo koje smo mi, osobito kad pogledam danas s odmakom vremena, jako dobro radili. Ponekad se sa svojim tadašnjim prvim suradnikom Petrom Metličićem znam vratiti u povijest, pa se malo nasmijemo i malo zaplačemo, ali spoznali smo da su to ipak bili izrazito dinamični trenuci koji su nam donijeli puno više radosti nego tuge."
Gdje ste možda kiksali?
"Slušajte, kiksao sam sigurno puno. Kad malo proanalizirate prošlost i neke trenutke koji su iza vas, shvatite da ste ponekad imali loše vodstvo, ponekad ste stavili neke igrače na krivu poziciju, ili ih uopće niste stavili na poziciju. Ili ste imali krivi izbor. I na kraju shvatite da možda niste izabrali najbolju strategiju za tog protivnika, i da možda niste najbolje vodili utakmicu. Navest ću konkretan primjer koji se jednom dogodio na važnoj reprezentativnoj utakmici, u polufinalu sa Španjolskom u Poljskoj. Imali smo odličan rezultat, imali smo i kontrolu igre, dakle nije bilo potrebe da i dalje agresivno napadamo, nego smo trebali imati bolju kontrolu igre, orijentirati se više na posjed lopte, usporiti ritam i pojačati defenzivnu igru. To se može napraviti tijekom igre, jer nam je reprezentacija bila odlično istrenirana, i imali smo vrhunske igrače koji su odlično reagirali na sve upute koje su dobivali. Tu nam je protivnik napravio 7:1 i to je sigurno bila greška koje se sjećam. Nisam zaustavio naše igrače nego smo nastavili igrati kao na cijelom turniru, ofenzivno, napadački rukomet. Ako pričamo o klupskom rukometu, ima i svježih trenutaka iz prošle i pretprošle sezone."
Kako iz današnjeg kuta gledate na ono što ste napravili s reprezentacijom?
"Mogu reći da sam jako radostan i jako ponosan. Imali smo, ako se ne varam, 76 % pobjeda od svih utakmica koje smo igrali, i to je jako visok postotak uspješnosti. Igrali smo dva polufinala, osvojili smo jednu medalju. Prošli smo jako teške kvalifikacije za Rio protiv Norveške i Danske u Danskoj, u Riju smo posljednji put pobijedili Francuze i Dance, što nije mala stvar. Dakle, našli smo neke modele koji su nas činili jako sretnima, i našli smo neke modele na koje smo bili ponosni jer smo sigurno pobjeđivali jake reprezentacije. Naravno, bilo je tu i teških poraza, ali kad sve zbrojimo, iza nas su ostali dobri rezultati i dobra budućnost. Barem gledajući iz moje pozicije trenera, ostajali smo zadnji u hotelu, ili među zadnjima..."
Ključno je spoznati
Zamjerate li sebi što?
"Ne zamjeram si ništa, jer sve što sam radio, radio sam iz znanja i iz ljubavi prema domovini, prema reprezentaciji, prema tim igračima koje sam vodio. Sve što sam tada radio, to je tada bilo ispravno, nemam si što zamjeriti jer sam radio po savjesti i po znanju. Naravno da sam kao osoba limitiran znanjem, ne i savješću. No, radeći tako sa svojim integritetom, nikad ne žalite jeste li nešto radili dobro ili niste. Jer, tog je dana određena odluka bila ispravna, zato što je napravljena iz znanja i po savjesti."
Koliko ste uz dodatna iskustva danas drugačiji trener nego tada?
"Trebao bih biti bolji trener po pitanju vodstva, odnosa i donošenja kvalitetnijih odluka. Naravno da sam kroz ovih pet godina imao određena iskustva, i već kroz sama ta iskustva bih trebao biti bolji trener. Ključno je kad spoznate da ste kroz to iskustvo nešto radili dobro, a negdje griješili. Morate prepoznati što ste radili loše, to mijenjati, i kroz tu promjenu postajete bolji trener. A ovo što ste radili dobro, nastavljate i dalje raditi. Dakle, jedino integracijom korekcije u iskustvu možete postati bolji trener. Vjerujem da sam danas bolji trener, a sigurno sam i u određenim procjenama stabilniji. Tako sam procijenio da trebam biti trener Podravke i da mogu pomoći svojim igračicama. Samim tim, one će pomoći klubu, hrvatskom rukometu, a kao nuspojava rada i angažmana u ovom klubu trebala bi biti to da i ja postanem bolji trener i bolja osoba. To je jedan paket za koji duboko vjerujem da će se dogoditi."