U nedjelju je odigrao svoju posljednju utakmicu, ostvario svoju posljednju pobjedu i otišao bez pozdrava. U utorak je ispraćen iz Koprivnice, u četvrtak je pokopan u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju. Zlatko Saračević, jedan od najvećih rukometaša kojeg smo imali. Nezaboravna ljevica svjetskog rukometa, po mnogima najbolja ikad. Tuga beskrajna, ni 60 godina nije uspio dohvatiti. Kad srce kaže ‘ne’...
Kako traje Hrvatska, tako je nažalost i Aleja velikana na zagrebačkom Mirogoju sve punija. I veliko je i ozbiljno pitanje je u što će sve kroz neko vrijeme prerasti, jer sport je za Hrvatsku nešto apsolutno posebno, rekli bi moderni brend po kojoj se Hrvatska prepoznaje.
Ne ideš nigdje, dok je nas
I, nažalost, većina njih je otišla puno prerano, a valjda tako mora biti. Dražen sa 29, Puc sa 45, Krešo i Ljubek sa 47, Sarač sa 59, Kljun sa 64... Tuga velika svaki put kada ih se sjetimo, a sjetimo se često. I to je samo potvrda koliko su nam značili.
U četvrtak je Kljaiću i Pucu stigao Zlatko Saračević.
Makar su epidemiološke mjere na snazi, nitko nije mogao zaustaviti Saračeve prijatelje da dođu na Mirogoj. Svi pod maskama, rekao bi Sarač “kakva je ovo šega, pa nije maskenbal”. Svi mirno u tišini, a nitko se još nije pomirio s činjenicom da ga više nema, da neće ispaliti neku foru, voditi neku utakmicu, zapaliti poneku cigaru...
Video: Damir Krajač / CROPIX
Pretužna šira obitelj s kćeri i sinom. Bilo je vrijedno primijetiti kompletnu zlatnu generaciju iz Atlante koja mu je držala počasnu stražu - Ale, Pipe, Vaka, Jova, Mika, Mana, Pako, Đildo, Bruno, Šuki, Joja, Suman... Zoran Mikulić u ime prvog hrvatskog zlata uputio mu je oproštajne riječi s naznakom “ne ideš ti nigdje, dok je nas”.
- Može li umrijeti čovjek kojem se toliki raduju? Mislim da ne, ovaj gore ga je pozvao da objasni kako se radi skok-šut, možda je to bio Kljun, njegov trener, ili njegov prijatelj Žoga, Iztok Puc, nemam pojma. Ja znam samo da naš Sarač nigdje nije otišao - rekao je Mikulić.
Došla je zlatna portugalska generacija na čelu s Ivanom Balićem, Igorom Vorijem, Mirzom Džombom, Vladom Šolom i Perom Metličićem, pa izbornik rukometašica Nenad Šoštarić, delegacija Veszprema s Laszlom Nagyjem i Momirom Ilićem, došao je Dragan Škrbić, njegov nekadašnji suigrač iz reprezentacije, sada dopredsjednik RS Srbije, iz Francuske su vijence za prijatelja naručili Bordeaux, Nimes i posebno Christian Gaudin, legendarni vratar prve francuske zlatne generacije, Saračev veliki prijatelj.
Kao i uvijek uz njega su bili po banjalučkoj liniji Andrej Golić i Senjanin Maglajlija. Prijatelja je na štakama došao pozdraviti i legendarni doktor Josip Feldbauer, ali i trener Dinama Zoran Mamić, makar je Dinamo nešto malo kasnije imao utakmicu sezone.
Velika i nezaboravna faca
Podravka je iz Koprivnice došla autobusom, Dejana Milosavljević nosila je ispred lijesa fotografiju, a Dragica Đono cvijeće za dojučerašnjeg trenera. Šok nije popustio ni četiri dana kasnije, a tko zna i kada će.
Od Saračevića se biranim riječima oprostio u ime kompletno prisutnog vrha HRS-a na pogrebu predsjednik Tomislav Grahovac naglasivši “da nas ne napušta samo sjajan sportaš, nego i sjajan čovjek u prvom redu”. Naravno, nabrojao je sve velike medalje i individualne dosege koje je Sarač ponio kao igrač i to je bio najduži dio govora, makar se dotaknuo samo osnovnog.
Stvarno je bio velika i nezaboravna faca kompletnog rukometa, na ponos Hrvatske. I nešto, malo osobno na kraju, mislim da moj prijatelj Zlaja ipak nikad nije bio svjestan koliko je dobar. Mislim da je u tome bio problem, ali valjda je tako jednostavno moralo biti. Valjda...
Na odlasku s Mirogoja sreo sam Barbaru Stančin, uz koju je Sarač proveo posljednje minute, kako sjedi i pali cigaretu. I on bi s njom najrađe, ali život nije dao. A onoliko srce...