Nakon što je od 2008. do 2018. s hrvatskom reprezentacijom osvojio olimpijsku broncu u Londonu 2012., prije toga i nakon toga još tri srebra i tri bronce na EP-ima i SP-ima, Mirko Alilović se nakon EP-a u Hrvatskoj 2018. oprostio od reprezentativnog rukometa. "Ta je priča za mene završena", govorio je Mirko iz svog doma u Szegedu za vrijeme prvog kruga EP-a.
- Odazvao sam se jer nisam "Pešu" (Pešića) mogao ostaviti samog, rekao je kad se nakon četiri godine pauze odazvao pozivu izbornika Horvata, kad je korona satrala pola reprezentacije u Szegedu i Budimpešti. Između ostalog, i Matu Šunjića, koji je dotad bio solidan na vratima, a još ranije mladog Mateja Mandića. Šego nije pozvan, a i da jest, i njega bi spriječila korona koju je i on dobio u Montpellieru. Prava koma.
- Ovo je, nažalost, realnost. Crna Gora imala je puno zaraženih ranije, oni su se prije EP-a većinom "očistili", sad im je, osim Božovića, 90 posto momčadi ovdje. Mi smo se, pak, s tim hrvali tijekom turnira. Da nije tako, ni ja vjerojatno ne bih bio tu. Ne vjerojatno, nego sigurno.
Za poraz koji je Hrvatsku miljama udaljio od medalje, Mirko ne traži opravdanje:
- Nikako, žao mi je ovih mlađih, koji u strahu i strepnji prolaze ovo iskustvo koje je meni, u moje mlađe doba, bilo i više nego "slatko". Kada sat vremena prije utakmice nemaš ideju tko će moći, a tko neće moći igrati, to je u potpunosti neregularno. O čemu mi govorimo? Ja sam ovdje samo zato što je situacija bila bezizgledna. Ne treba dečke razapeti zbog poraza u takvim okolnostima.
Naravno da su dečki htjeli najbolje i dali sve od sebe...
- Sigurno jesu, no opet, bili su u grču. I protiv Francuske je na početku bilo tako. Sa Srbijom i utakmicom s Ukrajinom bilo je bolje. Sada su Crnogorci, koji su ozbiljna ekipa, namirisali krv, kada su shvatili da mogu dobiti, dobili su krila, i tu je bio kraj.
Kakav je bio osjećaj u drugom dijelu, kad je Mirko stao među vratnice reprezentacije nakon pune četiri godine...
- Skinuo sam one dvije lopte, mirisalo je na preokret, ali novi promašeni ziceri odnijeli su nadu. Naši su mladići krivo reagirali, i te su ih greške koštale poraza. A moj povratak? Jednostavno sam iznenađen svime, no došao sam samo zato da ne ostavim "Pešu" (Pešića) samog da brani. Odazvao sam se, došao sam pomoći koliko sam mogao, dao sam sve od sebe. Lijepo mi je ovdje među tim momcima, lijepo mi je nositi ovaj dres, lijepo mi je čuti našu himnu.
Nažalost, i Pešić i Mirko na trenutke su od suigrača ostavljani "na streljani", obrana nije bila kao što ju je Horvat najavljivao, agresivna i jaka...
- Istina je, možda smo na trenutke djelovali nekako "hladni". Da se razumijemo, mladići nisu podcijenili protivnika, nisu se predali, i davali su koliko su mogli. Naučili su lekciju nakon što su Crnogorci dobili Makedoniju i Sloveniju, ali to nije pomoglo. Možda smo ušli s dosta grča, kao i protiv Francuza, to sam kao gledatelj vidio na startu turnira. I sad sam to s klupe na početku vidio. Možda je dečke sputala nervoza ove utakmice, koja je bila važnija nego one prije u preliminarnoj skupini.
Nažalost, poraz je ostavio samo teoriju u plasman u polufinale...
- I porazi su dio igre, sada se dodatno moramo koncentrirati, svaki bod i svaka pobjeda bit će bitni za daljnja natjecanja, ne smijemo sada potonuti. Što je, tu je, korona je ipak najveći problem na ovom, prema mojem mišljenju, neregularnom turniru. Evo, primjerice, pitam se bi li moji Mađari, da su slučajno prošli, imali ijednog zaraženog tijekom turnira. Razumijete me?! U onoj tamo grupi nitko osim Nijemaca nije imao zaražene. Pitam se kako. Sad je i s njima počelo, a kad se jednom virus uvuče, tu je onda kraj. Nama se to dogodilo u najgore vrijeme, još je Osijeku počelo, i nezaustavljivo išlo dalje. Da to samo tako može stati, pandemija bi i u svijetu odavno prestala.
Pola se rukometnog svijeta slaže, bit će to na kraju u potpunosti neregularan turnir:
- O čemu govorimo, siječanj je, hladno je, svi su ljudi u zatvorenim prostorima i u stalnom kontaktu. Relacije kretanja momčadi su skučene: hotel - dvorana - restoran i natrag. Možda bi bilo puno pametnije da je turnir odgođen za travanj ili svibanj, lipanj, za bolja vremena. No, što je tu je. Najviše pate oni koji su došli ovamo igrati i bili su zdravi, a sada su zatvoreni u karanteni. To im je sada velika patnja, svim tim mladim igračima. Prvo Egipat pa sada Mađarska. Kada se sjetim svojeg odrastanja u reprezentaciji, to je nebo i zemlja. Sve je to zajedno loša promocija našeg sporta, sve je to loše za te mlade igrače.
Postoji li strah da je naš rukomet u velikoj krizi, nakon kiksa na SP-u u Egiptu, neodlaska na OI, nakon ovog sada... Tri natjecanja u nizu?
- Da nije ove korone, i ja bih tvrdio da je velika kriza. Mogli bismo govoriti o posljedicama, mogli bismo tražiti neke krivce, analizirati što se i zašto dogodilo. U ovoj situaciji tome nema mjesta; evo, ja sam sada tu u dvorani, a već sutra mogu biti zatvoren u sobi. Ili netko drugi - jedan dan zabije sedam komada - sutra je u karanteni. Ovo je potpuno ludilo. Ludo prvenstvo, lude odluke, ne znam što bih više rekao...
Nastavi li se sve ovako, Mirku bi bilo bolje da i nije dolazio, bila bi mu to pametnija odluka...
- Nipošto, ne, postupio sam, mislim, sportski i ljudski ispravno. Štogod se dogodilo, znam da sam donio ispravnu odluku. Nizašto na svijetu ne bih bio ostavio Pešića samog. Mogao se i on zaraziti ili ozlijediti... Da sam odbio doći, ne bih sebe u ogledalu mogao pogledati...