Možda nitko nije bio ponosniji od njih. Nekad su oni nosili taj dres, sad su mogli s ponosom i neizmjernim guštom gledati kako njihovi nasljednici gaze protivnika čak i uvjerljivije nego što su to oni činili.
- Ma daaaaj, ma daaaaj, ovo je nemoguće - govorio je Blaženko Lacković a u glasu se mogla iščitati sreća, zadovoljstvo, i - ponos. Najviše to.
- Jako sam, jako ponosan. Na svakog od njih tamo. Na pristup, na snagu, na vjeru, na to što su imali karakter, na sve što ih je krasilo da su došli do ove impresivne pobjede.
Lacković je siguran da nitko tako nešto u povijesti rukometa nije napravio.
- Na ovakav način ući u polufinale i to preko domaćina, koji nije bezvezan domaćin nego je brončani s posljednjeg Svjetskog prvenstva. Ne, to nitko nikad ovako nije učinio i ovaj rezultat definitivno može biti upisan zlatnim slovima u povijest hrvatskog rukometa i hrvatskog sporta općenito.
Ponosan je bio i Venio Losert. On ih je gledao u Turskoj.
- Što se ima komentirati nakon ovakve utakmice, svi su vidjeli, razbili smo ih. I to smo ih razbili prije svega obranom, jer nisu imali nikakvog rješenja na našu 5-1 obranu.
Pohvalio je naravno Stevanovića.
- Bio je super na golu, odlično je ušao u utakmicu i tako i nastavio. Poljake je bilo ružno i tužno gledati kako smo ih razbili.
Za njega je ovo...
.- Jedna od najtežih pobjeda Hrvatske zbog toga što je došla u najkritičnijem, ali na kraju i u najboljem trenutku za ovaj novi projekt Saveza.
Mirza Džomba je nakon ove velike pobjede euforično zaključio ‘sva naša zlata i sve što smo osvojili sad može i u zaborav, pomeli su nas oni ovom pobjedom i prepuštamo im mjesto’.
Losert će reći...
- Zlata ne mogu u zaborav jer takve medalje se ne zaboravljaju, ali naravno da im prepuštamo mjesto i ako nakon ove utakmice nekome nije jasno da starijim igračima sad ovdje više nije mjesto, onda stvarno ne znam. (jk)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....