Podravka Vegeta najtrofejniji je hrvatski ženski rukometni klub i jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportskih kolektiva uopće. Osvojio je Ligu prvakinja i Superkup 1996. godine, 25 titula prvakinja Hrvatske i 23 kupa. Bilo je u protekla tri desetljeća uspona i padova, kriznih razdoblja i borbi za opstojnost kluba, ali i lijepih trenutaka na terenu i izvan njega, još nekoliko europskih finala...
Kad je u klubu pred nešto više od dvije godine otvoreno radno mjesto sportske direktorice i kad je posao dobila Miranda Tatari Šimunović, napisali smo da je to ispravan potez. Podravka je trebala svog arhitekta, kreatora sportske politike koji će vući prave poteze, pronalaziti kvalitetne igračice i stručno osoblje, ali i unaprijediti rad u rukometnoj školi koja je imala rezultate u mlađim kategorijama, no (pre)malo je igračica dolazilo do prve ekipe.
Temeljite promjene
I doista, Podravkino “hrabro srce” i kapetanica reprezentacije pokazala se kao prava osoba na pravome mjestu. Prvi potez bio joj je dovođenje Ruskinje Aljone Ihnjeve iz Vardara. Zahvaljujući Ihnjevoj, Podravka je u prvenstvu nadvisila Lokomotivu, a u finalu Kupa je poražena protiv istog suparnika, između ostalog zbog toga što se Ihnjeva ozlijedila u prvom poluvremenu.
Ulazak u novu sezonu značio je temeljite promjene. Otišlo je dosta igračica, angažirane su nove, a promijenjen je i kompletan stručni stožer osim “vječnog” fizioterapeuta Bojana Savića.
Dugo se nagađalo o tome tko bi mogao postati novi trener, na kraju je Miranda u Koprivnicu, na iznenađenje mnogih, dovela Zlatka Saračevića koji je prvi put počeo raditi u ženskom rukometu. Bio je to pun pogodak, stigao je sjajni hrvatski olimpijac s igračkim renomeom i karizmom, javnosti još bliži zbog svojih stručnih i duhovitih komentara u prijenosima reprezentativnih utakmica. No, najvažnije je da je novi trener napravio značajne pomake na planu igre i rezultata.
Sve to pratila je i jaka podrška sponzora, a svaka od novih igračica dala je svoj doprinos u podizanju ekipe na višu razinu. Uz Ihnjevu, za novu sezonu angažirane su Čigirinova, Jožekova i Holešova, na gol je umjesto Kapitanović stigla Risović, vraćena je Zadravec, a najveće otkriće bila je Dejana Milosavljević, vanjska igračica pristigla iz Koke koja je brzo stekla i status stalne reprezentativke.
Ušla je Podravka u Ligu prvakinja kroz kvalifikacije, potom igrala i skupinu EHF kupa i zastala u četvrtfinalu protiv Herning-Ikasta. Iskorak je bio očit, no za novu sezonu trebalo je napraviti nadogradnju. Iz Krima su dovedena odlična pojačanja Tjaša Stanko i Labrina Tsakalou, Holešovu je na lijevom krilu zamijenila Mugoša.
Nije bilo sreće u ždrijebu skupina Lige prvakinja, ali ni s ozljedama. Ianasi i Zadravec ozlijedile su koljena, Debelić lakat. Sportska direktorica imala je rješenja za kvalitetne zamjene, pa je na desno krilo iz igračke mirovine vratila Anetu Benko (kojoj je bila kapetanica u reprezentaciji), na crtu iz Nantesa dovela Aneju Beganović.
Opet puna dvorana
Ipak, vrhunac je bilo dovođenje sjajne angolske desne vanjske Azenaide Carlos, koju su bezuspješno pokušavali angažirati ugledni europski klubovi poput Budućnosti i ostalih. Na kraju je uspjela Tatari Šimunović i to zahvaljujući svojim ruskim vezama iz Astrahanočke, gdje je provela jedinu sezonu izvan Koprivnice. Carlos je protiv Thüringera pokazala da je pravo pojačanje, no Podravkin europski put zaustavila je viša sila.
U svakom slučaju, Miranda je pokazala viziju i sposobnost. Uz snažnu podršku vodstva kompanije Podravka, kao i lokalne zajednice i pune dvorane na europskim utakmicama, koprivnički klub vratio se na staze stare slave. I na njima namjerava i ostati jednom dok se sve vrati u “normalu”. I dok ova kriza za neke ženske rukometne klubove u Europi znači povratak u realnost zbog ranijeg prekomjernog trošenja, za Podravku bi ona mogla biti prilika za dodatni iskorak jer se ona nije razbacivala velikim ugovorima, odnosno trošila je koliko je mogla i imala...