Odlazi još jedan veliki igrač. Dosta je bilo, realno. A bila je to briljantna karijera koja je ‘80. godine krenula iz Novog Marofa. Danas Blaženko Lacković ili jednostavno naš Lac ima četiri “banke”, preciznije imat će za Božić, i tijelo više ne sluša, jer da sluša taj ne bi odustao, kao što nikad i nije u karijeri.

No, osvrne li se sutra iza sebe imat će na što biti ponosan. Briljantan šuter, što nakon Iztoka Puca nitko nije bio, igrač bez kojeg su bili nezamislivi svi naši uspjesi, igrač koji je u Bundesligi trajao na najvišoj razini 11 sezona, igrač koji je bio apsolutni autoritet u momčadi, što u ono vrijeme nije bilo toliko vidljivo, ali je bilo jako važno. Nema toga što “naš Zagorec ni mogel”. Ustvari ima. Silno je želio na svoje četvrte Olimpijske igre u Rio, ali nije mogao. Još tada je razmišljao o prestanku, poručio “Zli, kad završi sjednemo na Copacabani i to je to”. Nismo sjeli na Copacabani, ali nije zaboravio, držao se još četiri godine nakon toga - i otišao sa stilom. Uvijek je znao...

Želim biti trener

- Dosta je bilo. Vrijeme je da prepustimo drugima to. Nema smisla više. Uživao sam do kraja na treninzima, utakmicama, bio sam već na neki način produžena ruka trenera. Mogao bih još igrati, sigurno, razina druge njemačke lige je dobra, moje iskustvo i psiha su OK, mogao bih to odraditi i fizički. Ali, hoću završiti trenersku A licencu i krenuti u tom smjeru. Trener ili nešto drugo ne znam, ali rukomet svakako.
Jeste li očekivali da ćete uz sve muke trajati do 40. godine?
- Nisam očekivao, dogodilo se samo od sebe. Uživao sam igrati, zato sam tako dugo trajao. Bilo je teško, bilo je svakakvih razmišljanja, ali ponovo sam u Hamburgu uživao i to je razlog što sam igrao tako dugo.
Lac je malo usporio posljednje tri godine, ali trajao je u svom Hamburgu u kojem je uz hrvatski dres ostvario najljepše trenutke svoje karijere. Druga su liga bili, no njega to nije smetalo. Ne skače više kao nekad, pretvorio se u obrambenog igrača, makar je obrana sve što mu nisu dali igrati 2003. kada je postao svjetska senzacija. I jako je ponosan na činjenicu da je to svladao, jer želi biti trener, a bez obrane je teško...

Naizgled filozof, ali u suštini vesela i dobra duša, kada treba i žestoka, spremna podviknuti i na nedodirljive autoritete argumentima, igrač koji je bio karakter svlačionica gdje god da je igrao.
Od trenutka kada je iz Varteksa s brojem 2 došao u Zagreb, pa do Metkovića za koji nikad nije zaigrao, do Flensburga u kojem je osjetio Bundesligu i igrao finale Lige prvaka, Hamburga s kojim je u tri godine osvojio sve što se osvojiti može, 2013. i Ligu prvaka u Kölnu. Makar su ga ozljede lomile, makar su se lomili palci (ne mali prsti), kršila koljena, boljelo rame, Lac se nije predavao, pa je igrao još i za Kiel i Vardar i onda rekao da treba malo usporiti.

Uz rukomet je u svom Hamburgu otvorio Muzej iluzija i pokazao da je uvijek imao viziju. Sretan čovjek, obiteljski sa suprugom Nikolinom i pričom koja je krenula od Flensburga, a danas su u njoj kćer Ika i sin Luka.
U Portugalu je 2003. bio najmlađi. Dok nismo izgubili od Argentine i bili na koljenima u poluvremenu protiv Saudijske Arabije, nije ni znao koliko je dobar. A onda je ušao, poletio, dugo letio i više nikad sa svoje pozicije dok je trajao nije izašao. Toliko je važnih i teških golova zabio i uvijek je on bio taj koji je zaključivao velike pobjede, baš kao i prije njega što ih je otvarao Iztok Puc. U najdražem dresu je igrao 195 puta i zabio 571 gol. U deset godina osvojio je s reprezentacijom 9 medalja, a kada im dodamo mediteransko zlato 2001. od kojeg je sve počelo - to je čista desetka jedne posebne karijere!

Nijemcima zabio 11

- Portugal je bio san, Atena nastavak sna. Sjećam se mog intervjua kada sam imao 17, a naslov je bio “Želja zvana A reprezentacija”... To je posebno vrijeme i ostaje zapisano. Ostvario sam i početni san i mnoge nakon njega. Igrao s najboljima, učio od najboljih, nikad se nisam predavao čak ni u Metkoviću gdje sam pauzirao, gdje sam puno naučio, makar nisam igrao... Pa se sjećam prve tekme nakon stanke u Kutiji šibica s Partizanom, tri mjeseca prije Portugala. Pa se sjetim polufinala sa Španjolskom u Portugalu, protiv Masipa jedan na jedan na slabiju stranu. Sjećam se finala Atene gdje sam zabio jedan od ključnih golova, pa tekme protiv Nijemaca u Tunisu gdje sam zabio 11 komada. I Hrvatske 2009. cijelog turnira... Toga se najviše sjećam.

Život u Hamburgu

Nažalost ne po pobjedi...
- Život je takav, ne možeš imati sve. Sanjam nekad noću finale SP-a u Hrvatskoj. Toliko pritiska, stresa, uđeš u finale, najveći rival, dobio si ga već jednom. Držiš se i onda u dvije akcije izgubiš sve. To mi najteži trenutak karijere, ne i jedini. Recimo, žao mi je polufinala protiv Francuza u Pekingu i polufinala EP-a u Srbiji. Tu smo mogli ići dalje, to mi je žao... Pa Francuzi u Njemačkoj kada smo dobili sve osim jedne utakmice, igrali fenomenalno i bili peti. Jednostavno, nismo bili dovoljno jaki za više.
Bundesliga - 4 godine u Flensburgu (2 naslova), 6 godina u onom pravom Hamburgu (5 naslova), pa godina u Kielu (1 naslov). 11 sezona teškog rukometa, najbrutalnijih obrana - 292 utakmice i 913 golova, strašna brojka, koja ide samo uz posebne.
- Bile su tri sjajne momčadi, Flensburg koji je tada počeo rasti, Hamburg s kojim smo otišli na sve vrhove i Kiel kratko. Tu u Njemačkoj sam doma, sada i radim s Jansenom s kojim sam već devet godina što na terenu što na klupi. Nadopunjavamo se, rastemo kao momčad. I mi učimo, jer smo mladi treneri. Hahaha, odlazi stari igrač dolazi mladi trener.

Hoće li Hamburg krenuti prema eliti ponovo?
- Nije još vrijeme za Prvu ligu, jer financije to ne dopuštaju. Teško je dovesti nekog igrača. Volio bih dovesti neke naše igrače ovdje. Grad je skup, još je rano... Plan postoji, imamo publiku, gradimo.
Ostajete u Hamburgu živjeti?
- U sljedeće dvije-tri godine svakako. Tu smo doma, ja radim rukomet, Nikolina muzej, Ika će krenuti u školu, djeca su tu rođena. Kasnije je plan vratiti se u Zagreb, pa ćemo vidjeti kada dođe vrijeme za to.
Eto, čisto da se zna, jer Zagreb često traži trenera.
17 godina nakon portugalskog zlata odlazi još jedan. Ostali su već odavno u svom filmu, mnogi treneri, neki direktori u nekim drugim poslovima, neki ronioci, ali sve ljudi kojih ćemo se uvijek sjetiti po onom što su nam ostavili. Kakvi god...
- Evo baš smo otvorili muzej, ja sam kao vodič, danas već drugu turu posjetitelja vodim. Znaš da ideja da stavimo nešto o Portugalu nije loša za muzej iluzija, ali iluzija je ipak nešto čega nema...