U Tokio ne idemo i to je najava kraja priče o jednoj generaciji koja je igrala dobro, ali zlatni san nakon Portugala 2003. nije uspjela dosanjati.
Povijest nas uči kako u takvim slučajevima postupiti. Sve smo naučili i kako da i kako ne. Recimo, nakon Atlante smo razbili sve i pomladili momčad, pa nas nije bilo tri godine. Onda smo u Hrvatskoj 1999. vratiti iskusne, pa smo i na taj način ispali s OI u Sydneyu.
Onda su ipak došli mladi, pa su narasli do najvećih uspjeha, a na primjeru prvog nismo ih smijenili preko noći već pomalo, jer smo za to imali argumente, svidjelo se to nekome ili ne. S tim argumentima trajali smo na velikoj sceni, makar nismo imali zlato i to je uspjeh.
Sadašnja situacija sugerira da nemamo argumente za promjenu, a ipak ćemo morati mijenjati mnoge stvari, jer brojke su upozoravajuće i kažu da su pred nama 2024. Olimpijske igre u Parizu, a 2025. godine Svjetsko prvenstvo kojem ćemo biti domaćini. Evidentno je da danas igranje u turnirskom sustavu, uz sve napore sezone, mijenja sliku, da su na sceni sve potentniji mladi igrači, a mi na tom planu imamo sljedeću situaciju:
- od reprezentacije koja je bila u Egiptu i u Montpellieru, Zlatko Horvat će 2024. imati 39 godina, Marin Šego i Željko Musa po 38, Ivan Čupić 37, Domagoj Duvnjak, Ivan Pešić, Igor Karačić i Manuel Štrlek po 35, Luka Stepančić, kojeg doduše sada nije bio zbog ozljede, i Marino Marić po 33. To je 10 igrača koji će debelo imati preko 30, a za turnirski sustav igranja to je stvar koja ne daje garanciju.
- te 2024. ispod 30 će biti Luka Cindrić i Domagoj Pavlović, Marko Mamić i Luka Šebetić 29, Marin Šipić 27, David Mandić 26, Josip Šarac, Halil Jaganjac i Ivan Martinović po 25... I oni bi trebali uz nove mlade snage biti ti koji će nositi reprezentaciju tada. Naravno, pomoć bi im svakako trebala biti starija garnitura koja bude u stanju odgovoriti na zahtjeve vrhunskog rukometa, jer pritisak godina u ovom ritmu svakako nije za podcijeniti.
Mi u ovom trenutku nemamo priliku starima reći “ne”, odnosno “doviđenja” i uvesti mlade da sami idu dalje, jer bi to bio pucanj u glavu. Trebat će puno strpljenja i obostranog razumijevanja situacije da se te stvari izbalansiraju kako najbolje mogu u korist ostanka hrvatskog rukometa na velikoj sceni.
Svima je jasno da ova situacija više nema smisla, da ovisimo o ozljedama, da ovisimo o tome može li netko igrati i napad i obranu, da nemamo vanjskog šuta, jer nemamo povjerenja dati priliku mladima i naći im prostora da se dokažu na nekim turnirima kao Croatia Cupu ili raznim Svjetskim kupovima koje smo nekad igrali po Švedskoj i Njemačkoj. Ovaj stil trajao je dok su glavni igrači mogli, a oni su na EP 2020. dosegnuli zenit i samo u posljednjih godinu i pol pad je evidentan.
To ne mijenja sliku o njima kao igračima, ali mijenja o reprezentaciji i zato tradicionalne drame oko nečijeg odlaska ili odlazaka ne smiju postati praksa. Nemamo izbora, ako želimo trajati, stvari treba početi mijenjati, a sada, kada smo izgubili Tokio, na početku novog olimpijskog ciklusa idealna je situacija. Najmanje bolno, reklo bi se.
No, ponavljamo, to treba raditi kirurški precizno, jer sada mladih nasljednika koje možemo odmah gurnuti u vatru nemamo, samo bi nam mogli izgorjeti bez veze. Slijedi nam Euro u Mađarskoj i Slovačkoj sljedećeg siječnja na koji smo plasirani i tu moramo početi formirati priču, jer sljedeći olimpijski ciklus je kraći, pa će taj Euro biti i jedina prilika prije SP u Poljskoj i Švedskoj 2023., samo godinu dana kasnije, koje će biti izlučno za plasman u Pariz 2024. godine. Lekcije smo naučile, ova posljednja bila je posebno bolna, no što više boli, bolje se pamti.
Imamo igrača koji zaslužuju priliku, nešto pokazuju i na nešto ukazuju Šušnja, Mihić, Jotić, Gadža, Matanović, Perić, Načinović, Hrstić, Mandalinić, Maraš, Sirotić, Lučin, imamo i Ivića i Ašanina koji su dovoljno mladi, ali i Slavića i Meštrića na zanimljivim euro-destinacijama, nadu da će u Njemačkoj krenuti Božić Pavletić. Usput, to vratarsko pitanje čini se možda i najzahtjevnijim u ovom trenutku.
Jednostavno, izabrane trebamo učiniti reprezentacijom, a ne sumnjati u njih od natjecanja do natjecanja. To je stvar odluka i stajanja iza njih. Ne samo izbornika i igrača nego i svih oko njih. Jer koliko god nam teško i nismo sve ovo u Montpellieru zaslužili, činjenica je da smo i mnoge konce već odavno ispustili iz ruku, a reprezentacija se ne prilagođava nikome.
Znamo kako biti vrhunski, dakle, treba se prilagoditi njoj. Zato je i stvorena ona ‘Iznad svih - Hrvatska’.