U vremenu kada je pritisak na mušku reprezentaciju nakon lošeg nastupa na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj tema broj 1, okuplja se prvi puta nakon nastupa na Euru u Sloveniji ženska rukometna reprezentacija. Otkad su osvojile medalju u Danskoj prije dvije godine od njih stalno postoje očekivanja, ali imamo li pravo to očekivati od cura i izbornika Nenada Šoštarića veliko je pitanje.
Krasna je činjenica da one usprkos svim realnostima grade svoj put, da će pokušati doći do drugog olimpijskog nastupa u povijesti. U realnim okvirima to je daleko više od onoga što se od njih može očekivati.
Zašto? Pa jednostavno zato što situacija nije briljantna, što su dva naša kluba u dva najjača europska klupska natjecanja ispala, što su u 20 utakmica osvojili samo jedan jedini bod, Lokomotiva jedan, Podravka niti jedan. K tome je još Podravka otišla korak dalje izgubivši doma u domaćoj ligi od Dugog Sela, a imala je i potres s promjenom trenera, a to dugoročno nikad nije idealna situacija.
Nada, ne optimizam
I sada mi od tih igračica, kojih je na Šoštarićevom popisu čak 11 iz spomenuta dva kluba - sedam iz Podravke i četiri iz Lokomotive - očekujemo da na reprezentativnom planu donesu nešto što nema veze s njihovim klupskim dosezima. A mi boljih nemamo. Imamo li pravo sa samo dvije igračice (Debelić, Ježić) koje igraju na visokoj europskoj razini, na takav optimizam? Nemamo, ali se nadamo, jer su nam one dale razlog za to. I to je jako pozitivna stvar, jer kako god je ženski rukomet na debeloj periferiji interesa, zanimljiv je samo kada je reprezentacija na velikom natjecanju, a kako se do toga uopće dolazi, malo koga uopće zanima i kada se kaže iznenađenje, onda dobro treba promisliti da iza toga svega stoji ogroman rad i trud koji traje godinama.
Mi imamo kult reprezentacije kada je riječ o ženskom rukometu. U nju se ne ulazi preko reda, u nju se na “nebitne” akcije kao što će sljedećih dana biti jedna protiv Srbije, ne dolazi tko hoće. Na akciji su svi i svi koji stvarno žele rado se odazivaju pozivu. Nema razlika između prijateljskih i trening utakmica od onih na velikoj sceni kada je u pitanju reprezentacija. I dok je tako, trajat će naš optimizam.
Za mjesec dana ćemo se protiv Slovačke pokušati plasirati na SP. Reklo bi se Slovačka nije problem, oni koji vole biti direktniji rekli bi da Slovačka nema pojma, ali iza Slovačke u posljednje vrijeme stoji Jorge Duenas, trofejni španjolski trener i on nije slučajno tamo. Samo ta činjenica zaslužuje maksimalan respekt, dok naše cure to prepoznaju i sada im treba samo malo podrške da tu priču izguraju do kraja, pa da na SP pokušaju realno nemoguće, prodor do olimpijskih kvalifikacija i mogući nastup u Parizu, 12 godina nakon što su prvi puta bile u Londonu.
Trebalo je biti drukčije
Dobro je vidjeti da su na širem popisu i igračice domaće lige, Ercegović iz Splita, dvojac iz Dugog Sela Budić - Bebek. To je dobar put, jer pokazuje da u toj ligi ima nešto u što se isplati uložiti i vjerovati. Sustav iz kojeg se gradi ženski rukomet je vrlo skroman, ali je dosljedan i to treba jako poštovati. Možemo li izgraditi bolji, ima li za to uopće interesa, osnovno je pitanje. U neka druga vremena, kada nismo imali medalju, bilo ga je i te kako.
I možda ako nađemo odgovor na tu enigmu, stvari se imaju šanse pomaknuti. Zašto je nekad bilo, danas više nema, a trebalo bi biti drugačije, jer svi u svemu svakoga dana sve više napreduju. To je uvijek slična priča. Muški rukomet je na vrhu više od 30 godina i svima je jasno da to nije slučajno, ali mu je opet trebalo da se pribere i pokuša ponovo stati na noge. To mnogima izgleda lako, ali baš i nije, jer uvijek je najteže nadoknaditi vrijeme ako je ono izgubljeno uzalud.