Davor Dominiković je u proteklih godinu dana prošao jako puno. U Sesvetama se osamostalio i postao trener prve momčadi, u A reprezentaciji je asistirao Lini Červaru, a preuzeo je i ulogu glavnog trenera juniorske reprezentacije, izlaznog godišta 1998., koja je posljednje natjecanje imala na svjetskoj smotri u Španjolskoj.
Samo jednog igrača Halila Jaganjca iz prve je ruke promatrao u A reprezentaciji, ali je o svima ostalima imao dobar uvid u Premijer ligi gdje je većina njih odmjeravala snage protiv Sesveta, ili su juniori igrali u Sesvetama.
U generaciji koja je na svojim natjecanjima išla od drugog, četvrtog, pa do šestog mjesta, ponovno je probudio pobjednički gen i sa sedam uzastopnih pobjeda došao do finala gdje su momci poraženi od Francuske.
Za tim se porazom ne plače jer bio je to kraj jedne, odnosnu dviju, sjajnih generacija koje će se još puno puta sastati na seniorskoj sceni i možemo biti mirni da će se rukometni klasik u svom najboljem izdanju igrati i dalje.
- Ti dečki prije svega moraju biti ponosni na sebe. Na sve što su napravili, a kohezija i homogenost grupe postepeno se gradila od početka priprema, od Delnica. Tamo je još bilo grupiranja, da bi sve kulminiralo u Španjolskoj gdje su svaki dan bili zajedno, što u hotelu, što kad bi išli prošetati ili na piće. Njih 17 bi spojilo pet stolova i pili bi kavu zajedno. Za mene i ljude u stožeru je to najveća pobjeda i ponos - otkrio je za početak našeg razgovora izbornik Dominiković koji je u zadnjih godinu dana zasigurno bio jedan od najzaposlenijih rukometnih djelatnika u Hrvata, a možda i šire.
Bez robovanja taktici
- Kada su me obavijestili i bez mog znanja predložili za izbornika reprezentacije, prvo sam reagirao s rečenicom da neću imati ni dana odmora. Tada sam još uvijek bio u stožeru A reprezentacije. Razmišljao sam unaprijed, znao koji je datum, znao da 17. lipnja završavaju kvalifikacije A reprezentacije i da tri dana nakon počinju pripreme juniora. Onda cijelo ljeto provesti s njima i nakon toga se odmah vratiti u Sesvete.
Čini se kako je u tom razdoblju bilo malo vremena za spavanje, a kamo li za obitelj.
- Zato sam dogovorio barem tri dana da pobjegnem sa suprugom prije nego što u Metković odemo po djecu - zborio je dobro raspoloženi Dominiković.
Iako je na obrani bio najveći naglasak tijekom pripremnog perioda juniorske reprezentacije, Dominikovićevi izabranici pokazali su zavidni napadački arsenal. Posebno je briljirala vanjska linija koja je imala izraziti šut s devet metara, a kada bi im protivnička obrana izašla duboko, probili bi je prodorom, posebno Zagrebov razigravač Filip Vistorop.
- Radili smo dosta na pozicijskom napadu bez obzira koliko smo vikali da je obrana najvažnija. Naravno da je ona temelj, ali ja sam napadač u duši i meni je napad značio puno. Čak i kada su me usmjerili da igram samo obranu, ja sam se za utakmice pripremao kao da ću ih igrati 60 minuta. To je nešto što je jače od mene i na kraju krajeva zabio sam u karijeri više od 1000 golova i sigurno ih nisam zabio s vlastitih devet metara. Tada je bila situacija, kolektiv je tražio da budem obrambeni igrač i to je bit kolektiva, da svatko podnese žrtvu i ja sam je podnio. Nije mi žao, ali sada kad sam trener puno vremena posvećujem napadu i tu smo se pripremali detaljno za svaku utakmicu. Đani (trener Đanković) je detaljist kao i ja i već u pripremi tijekom prosinca i travnja kad smo počeli uigravanja rekao sam mu da mi se sviđa nekoliko akcija koje on igra u Poreču, dosta je bilo akcija koje ja igram u Sesvetama i tome smo dodali nešto novo - priznaje izbornik koji u Španjolskoj nije robovao taktici i šablonskom rukometu u napadu.
- Inzistirali smo od igrača da budu kreativni, da se dogovaraju. Recimo za Jaganjca smo pripremili jednu akciju koja njemu odgovara i koju igra u Nexeu. Dapače, igraj je. Imao sam i ja sličnu akciju u Sesvetama, ona mu je odgovarala, modificirali smo je i neka je odigrava. U svakom videu sam im ponavljao da kada vide situaciju da se half pomiče prema sredini, neka bace cepelin slobodno. To me oduševilo.
Spomenuo je izbornik i ranije Jaganjca, ali kada je krenuo govoriti o cepelinima, prva poveznica opet je bio lijevi vanjski Nexea koji je u Španjolskoj odigrao najzreliji rukomet karijere.
- Moram Halila apostrofirati. Ranije sam i njemu rekao da možda nisam bio diplomat prema njemu i kako šut u rukometu nije sve. Ponavljao sam mu to i u A reprezentaciji, da je rukomet obrana, asistencija, vidjeti lijevo krilo. Možeš biti najbolji na utakmici i da nijednom ne pucaš na gol. Podredio se momčadi, prihvatio je ulogu i čak nije ni počinjao u prvoj postavi. Šarac je puno više počinjao utakmice, ali su se izvrsno nadopunjavali i on je sam istaknuo zajedništvo, prijateljstvo, i to je najveća pobjeda - osvrće se izbornik, iako kada počinje govoriti o pojedincima iz vanjske linije, prisjeća se još jednog, možda i ključnog vezivnog tkiva momčadi.
Mogu i sami
- Moram pohvaliti Filipa Vistoropa u kontekstu napada. Od Ivana Martinovića se ovo očekivalo, od Jaganjca i Šarca također jer oni su nositelji. Vistorop je cijelu sezonu igrao više za drugu momčad Zagreba. Igrao je Drugu ligu i to što se on skine za prvu momčad ne znači ništa. Međutim, Filip je nekoliko dana prije početka priprema bio u Mostaru i ja sam ga nazvao. Javio se i kazao sam mu kakva je situacija, stjecajem okolnosti, neodazivanjem jednog igrača (Tin Lučin), ozljedom Vite Bahtijarevića koji nam je nedostajao, on je bio jedini pravi srednji vanjski. Pokušali smo od Srne i Novaka napraviti pričuve, ali on je jedini pravi. Filip je odgovorio: “Treneru, jedva čekam početak priprema, zaželio sam se rukometa.” Zahvalio sam mu i rekao da se vidimo 22. lipnja.
Vistoropu je Španjolska bila spas u zadnji čas iako mu je tek 21 godina. Ovim turnirom napokon je i ljudima iz PPD Zagreba dokazao kakvog igrača imaju u svojim redovima i u nadolazećoj sezoni trebao bi biti paklena konkurencija Aleksu Vlahu i Luki Mrakovčiću, posebno ako glad za dokazivanjem prenese na klub i dobije minute u kontinuitetu.
- Odmah sam razgovarao s trenerom Đankovićem i kazao da mi Filip zvuči potpuno drukčije od onoga što je bilo u prosincu kada je bio potišten i igrao u drugoj brzini. Rekao sam mu da od njega očekujem petu, ne osmu brzinu i za stožer je bio najugodnije iznenađenje jer je imao najodgovorniju poziciju u momčadi. On je bio naš quarterback i posebno je važan bio u polufinalu protiv Portugala. Ispucali smo tada već u 10. minuti drugu minutu odmora i tada smo povukli pametan potez jer da su se oni tada odvojili, teško bi se mi vratili. Čuva se ta minuta odmora za posljednji period poluvremena, ali morali smo presjeći i na kraju su se igrači sami vodili, Vistorop ih je vodio - naglašava Dominiković i u jednom dahu podvlači ključni trenutak iz polufinala s Portugalom, opet uz Vistoropa u glavnoj ulozi.
Panjan posudio tenisicu od Portugalca
- Par minuta prije kraja Novak je bio na krilu jer smo s njim u obrani na poziciji petice dobili ono što je nedostajalo. Godeca i Špruka je fizički izrazito dominantni Gomes razbijao, ali nisu oni krivi jer je jači. S Novakom smo zatvorili rupu i nismo ga mogli mijenjati iz obrane za napad po dijagonali pa je zato trčao na krilo. Imali smo situaciju s igračem više i dolazi Vistorop meni do klupe i kaže da stavimo Tomu Špruka. On ulazi, Filip ga proigrava na krilo i Špruk zabija možda i ključni gol.
To je još jedan dokaz koliko je Dominiković vjerovao svojim igračima na terenu, ali i kakva su oni kohezivna klapa bili. U spomenutom polufinalu s Portugalom morao je izbornik malo podići glas na minuti odmora zbog nekoliko lošijih obrambenih reakcija Jaganjca. Sam Halil shvatio je to kao “konstruktivnu kritiku”, a Dominiković se zbog psovki morao pravdati kod kuće.
- Meni je žao što je to uopće došlo u medije. Ja inače inzistiram da na klupi nema psovki i vulgarizama, na kraju krajeva to gledaju i moja djeca. Dobio sam jezikovu juhu i od supruge, ali u tom trenutku dogodile su se četiri situacije za redom. U videoanalizi smo sve predvidjeli i znali smo tko je Diogo Silva, da je fenomenalan igrač. Rekli smo kada ima loptu da treba pustiti pivota i izaći na njega jer samo šutira. Prvi put Halil nije izašao na igrača i kazao sam to, a onda u žargonu i da ga “podere”. Ja sam mu kao trener rekao da izađe i moja je odgovornost. Ako mora na 15 metara izaći i zaustaviti ga, neka to i učini - otvoreno priznaje autoritativni Dominiković i dodaje.
- Više je to kao uzrečica, kod nas kao dobar dan i meni je žao da je to izašlo i ovim putem se ispričavam javnosti. I ja griješim, možda sam napravio i više grešaka koje se ne vide, ali tko radi, taj i griješi.
Na svakom turniru ima takvih situacija, onih smiješnih koje izađu u javnost i završe kao dobra priča. Ipak, Dominiković nam je otkrio i jednu javnosti nepoznatu s vrlo neizvjesne utakmice protiv Brazila u grupi gdje smo do 40. minute bili u zaostatku.
- Josip Šarac je tražio izmjenu. Drži se za nogu i ja pomislim samo da nije neka nova ozljeda, ali pukla mu je tenisica kao i košarkašu Zionu Williamsonu nedavno. Svi se čudimo kako je to moguće i gledamo tko na klupi nosi njegov broj. Papić je rekao da nosi broj 47, ali Šarcu je to premalo i ja se više ne obazirem i nastavljam voditi utakmicu. Iza mojih leđa je Ereš i govori drugom golmanu Panjanu da treba naći tenisicu i počne gledati po tribinama. Skužio je Portugalce i odlazi do njih tražeći broj. Lijevo krilo ima broj i javi se, ali tenisice su premale i onda se javlja lijevi bek s istim tenisicama koje nosi Šarac. Panjan donosi tenisicu i iza mene svi viču da je Šarac spreman. Ja ga guram u igru i vidim da nosi iste tenisice. Poslije utakmice su mi rekli što se dogodilo i sljedeći dan smo aplaudirali Panjanu na treningu zbog učinjenog - otkriva Dominiković koji “svog” Panjana iz Sesveta nije trebao ni voditi na SP.
- Moram zahvaliti i tehničkom direktoru Ivici Udovičiću koji nam je omogućio da u Španjolsku vodimo 17. igrača. To je bio Ivan Panjan koji je protiv Francuske u finalu branio fenomenalno. Panjan je godinu dana sa mnom u klubu i ja sam morao donijeti odluku da ga ne vodim na prvenstvo iako je do tad bio prvi golman reprezentacije jer nas je sve na pripremama oduševio Filip Perić. Svaka odluka koju sam donio bila je teška, ali kad sam je donio mirno sam spavao.
Najmirnije je mogao spavati nakon što je reprezentativni poziv uručio dvije godine mlađem Franu Mileti iz Rudan Labina. Mileta je bio prvi izvođač sedmeraca, najistaknutiji napadač uz vanjsku liniju i zaradio je nagradu za najbolje desno krilo.
- Prije mojih prvih priprema s reprezentacijom detektirali smo određene pozicije koje nisu bile na razini. Na desnom krilu u 1998. godištu ima momaka, ali nisu zadovoljavali naše kriterije, a naši kriteriji su bili visoki. Prva utakmica u kojoj sam igrao protiv Rudana iz Labina za Miletu sam rekao da je novi Džomba. Neće se moj Đole naljutiti, ali Fran zna svoj posao i u obrani - kroz smijeh će Dominiković koji o Mileti govori biranim riječima.
Dobili smo krilo za idućih 15 godina
- Izgleda kao dijete, ali je jako inteligentan, ne samo rukometno. Izvrsno igra nogomet i košarku, a u njemu postoji i doza bezobrazluka i lucidnosti. Odličan je kradljivac lopti i za nas je od prvog dana bio broj jedan. Jako mi je drago da je dobio nagradu za najbolje desno krilo turnira i usput bih se zahvalio izborniku kadeta Siniši Markoti što nam ga je ustupio.
Ipak, Mileta nije bio jedini kadet na Dominikovićevu popisu.
- Htio sam ja i Pribetića, ali mi ga nije ustupio. Dogovor je bio da bude na širem popisu u slučaju ozljede, a skoro je na kraju i došao jer je Miličević u jednoj utakmici pao, primio se za ložu i kasnije sam pričao s Gianfrancom. On je bio spreman doći, međutim nije bilo potrebe - govori Dominiković kojemu izbornik Markota nije ustupio pivota Nexea zbog obrane 3-2-1 koju uigrava za SP, a u njoj će Pribetić igrati važnu poziciju prednjeg.
Iako se malo odmaknuo od teme, vratio se još kratko Dominiković na Miletu.
- U Franu imamo svijetlu budućnost i rekao sam na jednom sastanku u listopadu u Savezu da je Fran Mileta naše prvo krilo u sljedećih 15 godina.
Za njega i podosta ostalih momaka iz juniorske reprezentacije još ćemo puno puta čuti. Na svu sreću, čuli smo za njih i tijekom cijelog SP-a na parketu, a ne izvan njega jer ozljeda nakon tko zna koliko velikih natjecanja za Hrvate nije bilo.
- Nismo imali nijednu ozljedu od početka priprema do kraja turnira. Vodili smo puno računa s te strane i pazili smo na svaki detalj, premor, zamor, kada i koliko trenirati i sve je bilo u koordinaciji. Poručujem i klubovima da se ne boje dati igrače u reprezentaciju, pazimo i vodimo računa o zdravlju ispred svega. Reprezentacija je svetinja i to su ovi momci pokazali.
Za njih i izbornika reprezentativna priča je nakratko gotova. Najbolji juniori će među seniore, a Dominiković će u Sesvete. S juniorima je njegova priča u Hrvatskom rukometnom savezu trenutno završena.
- Moja misija je gotova. Dogovor je bio izvesti ovu generaciju do kraja, a ove generacije ispod već imaju svoje izbornike. Ja se vraćam u MRK Sesvete - priznaje izbornik koji je inzistirao da za kraj podvučemo.
- Nas je iznenadio medijski interes. Vidi se koliko televizijski prijenos znači jer zvali su svi, znani i neznani. Gledali su utakmice i to treba iskoristiti kroz medije. Svi su ti igrači izrasli u Premijer ligi i treba kroz televiziju koja ima moć pratiti te mlade igrače. Nemojte više mene zvati. Oni su centar i oni su pozornost.