Ja u vašim godinama nisam bio ni najbolji, nisam bio niti najtalentiraniji, ali bio sam najuporniji. Samo rad i rad.
Tako je u petak Goran Perkovac, izbornik rukometne reprezentacije Hrvatske, pričao klincima u OŠ Eugena Kumičića u Slatini, sljedniku njegove OŠ Grigor Vitez koju je on pohađao u prošlom stoljeću, dok su ga oni, klinci netremice slušali. Imali smo dojam da se može čuti “titraj oka”...
A oko je Perkovcu zatitralo kad je ušetao u sportsku dvoranu ove slatinske škole. Iako je sklanjao pogled, mogla se nazreti “kapljica oko rožnice”.
Romeo i Julija iz prve klupe
Tu je rođen, tu je išao u školu, tu je upoznao i zaljubio se u današnju suprugu, tu je igrao sve sportove koji su postojali, ali “kralj” je postao u rukometu. Iako...
- Da, godinu dana se bavio hrvanjem. I bio je dobar - kazuje nam Borivoje Kocić, “mama i tata” slatinskog hrvanja, koji je najponosniji na Veroniku Vilk, hrvatsku juniorsku prvakinju, koja ima bronce sa svjetskih i europskih smotri, koja protivnice baca preko ramena kako je to nekada radio Cro Cop, kad je po zraku vrtio Sakurabu...
Igrao je Perkovac i košarku i mali nogomet. On i Kocić “rasturali” su s malonogometašima Sambe, osvajali trofeje na turnirima gdje je prva nagrada prase ili janje, ali bili su i glavne zvijezde u obližnjim Vraneševcima.
- Oni nisu trenirali pa smo mi za njih bili avangarda. Taktika? Ja opalim loptu naprijed i znam da će Perkovac od pet puta zabiti triput - govori Kocić kao svjedok vremena.
Svjedokinja je i Blaženka Marić, nekad Pavlešić. Ona danas u ovoj školi predaje razrednu nastavu, a skupa je u razred išla s Perkovcem.
- Sjedio je u prvoj klupu, s tadašnjom djevojkom, današnjom suprugom. Bio je krasan momak, uvijek spreman pomoći. Načitan, uljudan, a od svih predmeta najviše je volio - loptu.
Volio je Perkovac i tadašnju djevojku Evicu, s kojom se kasnije oženio. Njegova razrednica Dinka Filipović, prozvala ih je “Romeo i Julija”. Jedna od onih koja bi tih godina pokušala pogledati “zgodnoga Gorana”, koji ni danas nema grama viška i čini nam se da bi lako mogao zaigrati “prednjega” na nekih 20-ak minuta, bila je i Nedeljka Klement. Zanimljivo, i ona danas predaje u ovoj školi, a tih dana kada bi pogledala Perkovca, dočekao bi je prijekorni prst Julijin...
Smije se danas i ona i Goran. Sjećaju se tih dana, za koje Perkovac kaže “da su mu bili najljepši u životu”.
- Maturalnu večer imali smo u Virovitici, u Hotelu Slavonija - prisjeća se Nedeljka.
Danas Hotela Slavonije nema, sad je tamo teretana gdje vježba “zlatna sa svjetskog u bench pressu”, Kristina Horvat. No negdje su ostale “stope Gorana Perkovca” koji je te maturalne večeri, u Hotelu Slavonija, kažu, plesao kao Fred Astaire...
Zlato iz Atlante u muzeju
Današnja ravnateljica OŠ Eugena Kumičića, Božica Majhen, s tadašnjim dečkom Vladom, današnjim suprugom, izlazila je s Goranom i Evicom. Bili su to plesnjaci u kojima nije bilo zabušavanja. Čini nam se da je već tada, na tim plesnjacima, uvježbavao buduću obranu 3-2-1, predosjećajući da ga čeka Velimir Kljajić...
- Nije bilo narodnjaka, samo rock - smije se Božica.
Podijelio je Perkovac u petak stotinu autograma. Na lopte, majice, dresove, ali najviše njih na ruke.
- Ne perem ruku makar tjedan dana - kaže Marinko.
Goran Perkovac ovdje, u Slatini ima status božanstva. Zlatna medalja iz Atlante nalazi se u Zavičajnom muzeju. U OŠ Eugena Kumičića njegov je mural koji je narisao Josip Jelenčić. Perkovac je i danas isti, samo je promijenio boju kose...
U subotu će dobiti još jedno priznanje. Uoči dvoboja Slatine i Rugvice u 1. HRL sjever, dodijelit će mu priznanje Počasnog građanina Slatine i Zlatni ključ grada. I danas će mu “zatitrati oko”, kao kad je zakoračio među klince, on, koji nije bio posebno talentiran, koji nije niti bio bitno bolji od drugih, ali bio je - uporan.