Došla su, nažalost, ima već jedan dulji vremenski period, tužna vremena domaćeg klupskog rukometa. Rukometaši vječitog hrvatskog prvaka Zagreba pobijedili su u utakmici 11. kola Machineseeker Lige prvaka jaki mađarski Pick Szeged s tijesnih 27-26. Tom su pobjedom Zagrepčani bili osigurali šest osvojenih bodova (prije Picka slavili su u utakmicama protiv Aalborga i Magdeburga) te su uoči zadnja tri kola zadržali izglede za prolaz skupine i ulazak u nokaut fazu natjecanja. Ispred Zagreba su tada u skupini B bili i Barça, Nantes, Aalborg, Pick Szeged, Kielce, Magdeburg i Kolstad te je u nastavku natjecanja hrvatska momčad morala upisati barem dvije pobjede da bi na ljestvici preskočila dvije momčadi i zauzela jedno od prvih šest mjesta koje vode dalje.

Domaćinstvo Kolstadu donijelo je remi (25-25) u utakmici u kojoj je pobjeda bila vrlo blizu, ali je prosuta u završnici, no zatim su gostovanje kod Aalborga i novi poraz (30-33), uništili svaku nadu. Domaćinstvo Kielceu u zadnjem kolu ostalo je samo kao odrađivanje posla bez ikakvih izgleda za postizanje najosnovnijeg cilja u europskoj sezoni.

Dvostruki prvak Europe

Nažalost, kao što smo rekli, tužna su vremena hrvatskog klupskog rukometa jer dvostruki prvak Europe iz 1991.-1992. i 1992.-1993., te klub koji je igrao još četiri velika finala (jedno protiv Elgorriaga Bidasoe i tri protiv Barcelone) tijekom 1990.-ih danas teško prolazi skupinu elitnog europskog natjecanja i samo mu sporadično to polazi za rukom.

Da, klub koji je nakon spomenutih velikih uspjeha samo još jednom (1999.-2000.) uspio doći do polufinala Champions League, zatim je u sljedećem desetljeću pet puta dolazio do četvrtfinala (2001., 2003., 2004., 2009. i 2012.), da bi u posljednjoj dekadi tako nešto ostvario samo još 2015. i 2016. Dapače, otkad se natjecanje odvija po novom formatu u dvije skupine sa po osam klubova, dakle nakon spomenute 2016., samo dvaput je Zagreb prošao skupinu i ušao u nokaut fazu natjecanja. Da, neosporna je činjenica da hrvatski klupski rukomet malo-pomalo pada i nastavi li se spomenuti trend, uskoro možda više i nećemo imati klub u Ligi prvaka jer se "tone" na rukometnoj karti Europe. Naravno, razloge takvom propadanju ne treba tražiti u samom klubu već u činjenici da se Zagreb, a ovdje je ipak ponajprije o najboljem hrvatskom klubu riječ, ima višestruko manje budžete od ostalih konkurenata koji barataju s višetruko većim novcem. A i vrapci na granama znaju da su danas u sportu, ne samo u rukometu, novac i bogatstvo jedino mjerilo uspješnosti. Kako se takav negativni trend može zaustaviti?! Bojimo se - nikako.

Da bismo imali kompletniju sliku, u obzir ćemo uzeti i drugo po kvaliteti rukometno europsko klupsko natjecanje - današnju Europsku ligu (nekad IHF kup i EHF kup), stvar zapravo nije nimalo drugačija.

Rijetki uspjesi

Rukometaši Metković Jamba jednom su osvojili naslov (2000.), još su jednom - 2001. igrali u finalu. Zadar Gortan i Brodomerkur još su ranije po jednom dolazili do polufinala koje su nakon "sto godina" čekanja u sezoni 2022. ponovili rukometaši našičkog Nexea. I to je uglavnom sve od veselja koje su svojim navijačima ponudili rukometaši hrvatskih klubova u posljednja tri i pol desetljeća.

RONALD GORSIC Cropix

Za dodatnu usporedbu, vratimo li se u vremena bivše Jugoslavije, situacija je bila kudikamo drugačija. Rukometaši bjelovarskog Partizana osvojili su naslov prvaka Europe 1972., pošlo je to za rukom i banjalučkom Borcu u sezoni 1975.-1976., šabačka je Metaloplastika do trona došla dvaput - 1985. i 1986. Partizan Bjelovar (dvaput), Medveščak Zagreb, Borac Banja Luka, Metaloplastika, Slovan Ljubljana i Proleter Zrenjanin igrali su u finalima u kojima su bivali poraženi, a Partizan, Crvenka i Metaloplastika još su pet puta zaustavljani u polufinalima. Drugim riječima, tijekom 1970-ih i 1980-ih, ma koji klub da je u bivšoj Jugoslaviji postajao prvakom države - što je uvijek bilo vrlo neizvjesno - postajao bi legitimni kandidat za sam vrh i kandidat za naslov prvaka Europe.

Najbolja liga svijeta

Posljedica je to, naravno, činjenica da je ondašnja "Jugo liga" bila uvjerljivo najjača liga na svijetu od koje su svi drugi učili. Kao posljedica toga i tadašnjeg sustavnog rada te igrača koji su iz toga stvoreni - uslijedili su i početni uspjesi Zagreba - htio to netko priznati ili ne. Jedini klubovi iz "regije" koji su otad nešto postigli na europskom planu su slovensko Celje, koje je prvakom Europe postalo 2004. te skopski Vardar koji je to ostvario 2017. i 2019. No, to je neka druga šira priča, posebno u slučaju Vardara, koji je u to vrijeme grcao u ruskom kapitalu.

Ona priča o kojoj je ovdje sada riječ je ta da se nešto hitno u hrvatskom klupskom rukometu treba mijenjati inače ćemo postati rukometni "treći svijet". Ako već i nismo...

S time se u pravilu slaže većina domaćih rukometnih stručnjaka premda nerado govore o tome. Neosporna je istina, domaći rukomet iz godine u godinu tone, isti je slučaj, ako ne i puno gori - i u ženskoj konkurenciji. Došla su, nažalost, ima već jedan dulji period, tužna vremena domaćeg klupskog rukometa. Nije da je baš neka utjeha, no, rukomet je još i na "visokim granama" koliko je nisko pala hrvatska košarka. Ali, to je već neka druga priča...