On je bio daleka preteča ovog rukometa kojem se danas stremi. Vidio je rukomet daleko unaprijed, vidio je ovaj rukomet u kojem se igra jako brzo, u kojem se jako puno trči, u kojem moraš imati odličnu obranu, a za njega to zapravo znači odličnog golmana i preciznost u napadu. I bio je jako dobar rukometaš, iznimno precizan, potpuno posvećen, Fanatik. Za njega bi ovaj današnji rukomet s brzim centrom bio savršen.

On je Ante Kostelić Gips, čovjek koji je živio nekoliko života, a u jednom od tih života dio puta mu je rame uz rame, iz dana u dan, suputnik bio čovjek koji ga je opisao u prethodnim rečenicama, igrač i rukometni trener Sead Hasanefendić.
Njih su dvojica u francuski Cannesa zajedno došli početkom ‘70-tih godina prošlog stoljeća, u sportsko društvo u kojem je rukomet bio samo jedna od sekcija, niti bitna, niti uspješna, na razini rekreacije, a s njima je to izgledalo ovako - iz četvrte u treću ligu, iz treće u drugu, iz druge u prvu. “Dvojac koji je jedan cjelina: Hasanefendić i Kostelić”, kako su opisani u jednom članku u francuskim novinama iz tog vremena.

Rukometaš Dinama

Ali život rukometaša Ante Kostelića, rođenog u kolovozu 1938. godine, počeo je puno ranije. U kultnoj zagrebačkoj V. gimnaziji, uz ogromnu ulogu profesora Zvonimira Suligoja.

- On nas je sve inficirao brojnim sportovima, ali najviše rukometom.

Od ekipe gimnazijalaca nastao je RK Polet, a Gips će puno godina kasnije uz osmijeh reći…

- Bila je to zapravo reprezentacija V. gimnazije, čak petorica smo išli u isti razred, možete li zamisliti, isti razred. Ma, bili smo balavanderi.

PRIVATNI ALBUM

Ali “balavanderi” koji su sjajno igrali rukomet, uzastopno osvajali Zimsko prvenstvo Zagreba, natjecanje koje je tada imalo itekakvu težinu, a Gips Kostelić je dvaput bio najbolji strijelac. Bili su dobri, jako dobri, toliko da su u sezoni 1960/61. došli na korak do Prve jugoslavenske lige. Nisu se više zvali RK Polet, nego RK Dinamo, a na toj posljednjoj stepenici golobrade mladiće iz zagrebačkog Dinama zaustavio je Dinamo iz Pančeva.

- Rekao je tada Janez Snoj “pa što bi rekli ovi iz Beograda da ste vi ušli u ligu, a ne Dinamo iz Pančeva“ - dobro pamti Ante Kostelić. - Nakon toga smo se razišli, RK Dinamo se ugasio, ja sam otišao u Mladost, Zrik Pavičić u Zagreb…

I sam je jednu sezonu odigrao za Zagreb, reći će “zahvaljujući baš Zriku Pavičiću“, i kao zagrebaš postao prvak Jugoslavije.
Ali nije Gips bio samo rukometaš, u vodi se osjećao kao riba, uostalom on je i vješt ronilac. Bio je član plivačkog kluba Mladost, a iz tog vremena posebno pamti nastup u finalu Juniorskog prvenstva Jugoslavije na 100 leđno, igrao je i vaterpolo, na jednom juniorskom prvenstvu u Dubrovniku bio je i najbolji strijelac. Golovi su ono što je njega uvijek najviše zanimalo, u kojem god sportu se loptačkom sportu okušao.

I lijevo i desno krilo

Usporedno s rukometom bio je skijaš, član skijaškog kluba Končar i njemu je bilo potpuno normalno u subotu odigrati rukometnu utakmicu u dresu Mladosti, a u nedjelju prijepodne na Sljemenu biti treći u skijaškoj utrci na Sljemenu.

Bilo je to drukčije vrijeme, vrijeme u kojem su se još moglo paralelno “gurati” dva sporta, ali i tada samo ako si bio poseban. I potpuno posvećen onome što radiš, a on je bio do srži sportaš i toliko posvećen da je za mnoge tada, kao i godinama kasnije, bio čudak, “onaj ludi Gips”. Iako nije tu bilo nikakve ludosti, osim ako je ludost nastojanje da sebe radom pretvoriš u najbolju verziju sebe koja je moguća. Bio je pivot, ali igrao je i krilo…

- I lijevo i desno, zapravo sve na crti sam igrao.

I nije ga zanimalo druženje nakon treninga, “pivica za opuštanje”, njemu treninga nikad nije bilo dovoljno. Legendarni Rudi Carek mu je bio i trener i suigrač u Mladosti, a u jednom razgovoru za Nacional je svojevremeno ispričao…

- Trenirao je kao lud, doslovce dan i noć, pa je uvijek bio fizički fenomenalno pripremljen. Bio je izvanredno brz, imao je sjajnu kontru, a na crti se uvijek uspijevao oteti kontroli pa je često dobivao loptu. Nakon završetka treninga, igrači su odlazili na pivo, a ja sam ostajao s Gipsom i satima mu dodavao lopte na crtu ili na krilo. Gips se onda bacao u šesterac i gađao okvir vrata. I tako stotine puta. Tada se igralo na šljaci ili betonu i svaki je pad bio bolan i opasan.

Gipsova ramena su to itekako osjetila, ali njega ništa nije moglo zaustaviti. A od ranih dana imao je sposobnost uvući u taj svoj čudesni vrtlog i ljude oko sebe. Barem neke...

- Kako sam istodobno bio trener i igrač, pa sam i sam vježbao, tako je Gips s vremenom postajao zapravo moj trener. Sve me više tjerao da pucam, skačem, sprintam, izvodim vježbe koje je on izmišljao. Gips je imao nevjerojatnu sposobnost da svoj entuzijazam prenosi na druge - ispričao je tada Carek, a sličnu priču podijelit će i Hasanefendić iz vremena kad su zajedno bili u Cannesu, ali i mnogi drugi.

- Ja nisam želio biti samo jak, ili samo izdržljiv, ja sam htio biti oboje - u jednoj će rečenici Gips objasniti raznovrsnost svojih treninga.

Pouka iz Sarajeva

Koliko je daleko išta njegova posvećenost detaljima oslikava i priča koju nam je davno ispričao. Iz utakmice u utakmicu, iz treninga u trening, proučavao je gdje se najčešće odbije lopta nakon neiskorištenog sedmerca kako bi on bio najbliže tom mjestu i lopti, naravno, koja je potom redovito završavala u golu.

PRIVATNI ALBUM

Ili podatak da nije čekao izvođenje sedmerca iza linije deveterca, nego bi stao na deset metara i potpuno fokusiran čekao zvižduk suca kako bi krenuo u točno onom djeliću sekunde koji mu je omogućavao da “prozuji” pokraj onih koji su čekali na “normalnom” mjestu i tek bi zakoračili u smjeru lopte. Ali da je još nekome i palo na pamet tako detaljno se pripremati u situacijama kad je on bio izvođač ne bi im puno pomoglo. Koliko je bio precizan dovoljno govori podatak da je jednu sezonu u Francuskoj završio sa samo jednim (!?) promašenim sedmercem. Cijelu sezonu.

Imati u momčadi igrača koji ne zna što je to zabušavanje, koji će iz dana u dan smišljati način kako se učiniti boljim, za kojeg nema prepreke koju neće preskočiti da bi došao do cilja, za kojeg riječi “ne mogu”, “odustajanje” i slične ne postoje u rječniku, ideal su za svakog trenera, suigrače, navijače, novinare. Točno?

U njegovom slučaju to nije bilo tako. On je očito bio previše drukčiji, previše “preteča”, kako bi ga nazvao Hasanefendić, previše ono što mnogi koji su odlučivali i vukli konce nisu bili. Jer nisu htjeli biti, nisu mogli biti ili nisu znali biti.
Ono što se dogodilo na Turniru gradova u Sarajevu, a bio je turnir s kojeg su se birali kandidati za rukometnu reprezentaciju Jugoslavije, za popis od 24 igrača, odrazilo se zapravo za sve ono što je kasnije radio u sportu.

- Bio sam najbolji strijelac i proglašen sam najboljim igračem turnira, još imam doma pehar koji sam dobio.

Ali nije dobio poziv. Ni među 24. Nije dobio poziv koji je apsolutno zaslužio. Bio je jednostavno - preskočen.

- Nakon toga sam postao manijak što se tiče zabijanja golova.

Iz jednostavnog razloga…

- To mi ne može nitko uzeti. Ne moram biti španer, piši i govori o drugima da su španeri, ali samo ti zapiši pokraj mog imena broj golova - Kostelić 6 ili Kostelić 10 ili Kostelić 17.

Brojke, ne interpretacija. Ili drukčije rečeno - istina. I pretvorio se u stroj za golove, savršeno precizan stroj. Jer nije bitno samo zabiti, bitno je zabiti svaku. Dobro, skoro svaku loptu koju šutneš, jer baš svaku ne može nitko. Iako je u nekim kategorijama došao jako blizu i tome, kao one sezone u dresu francuskog Cannesa kad je promašio tek jedan sedmerac ili kad su mu je prosjek golova po utakmici u sezoni bio 7 od 9 udaraca.

Sam kao svi suparnici

I danas će s 82 godine iz glave izdiktirati kako je zabio 9 golova Toulouseu u pobjedi njegovog Cannesa 22:19 i onda kao potvrdu pronaći isječak iz novina…

- To mi zapiši, golove, a poslije možemo pričati o tome tko je bio, a tko nije španer. Ja sam bio zabijač golova gdje god sam igrao.

Sjetit će se i susreta s Besançonom za ulazak u Prvu ligu Francuske u sezoni 1973/74. kad je u prvoj utakmici koju je njegova momčad dobila 21:11 zabio 8 golova (šut 8/11, sedmerci 3/3).

- U uzvratu su nas razbili, prošli smo za jedan gol.

Bilo je 17:8 za Besançon, Ante je zabio 3 gola, ali od toga dva ključna u završnici, Besançon je došao do 16:10, odnosno poravnao minus iz prvog susreta, da bi Kostelić zabio za 16:17, pa 16:8.

Listajući jednom prilikom albume s polijepljenim izvještajima utakmica u Francuskoj pogled nam je zapeo za 17 golova Kostelića u pobjedi Cannesa protiv Clermontoisea u drugoj ligi, odnosno točno toliko koliko je uspjela zabiti cijela protivnička momčad (32:17), pa 10 golova Marseilleu, naslovi “Festival Kostelic” i slični.

Zapravo, ono priznanje koje nije dobio doma kad je u pitanju njegova igračka rukometna karijera, Ante Kostelić je dobio u Francuskoj. Tamo je bio “Anton - Monsieur Handball”, dvaput najbolji igrač Francuske. Bio je najbolji strijelac Cannesa iz sezone u sezonu, ali bio je i 3. strijelac francuske prve lige.

Nisu ga pratili

Hasanefendiću koji je izgradio svjetski priznatu trenersku karijeru žao je što Gipsova rukometna vrijednost nikad nije bila dovoljno prepoznata i valorizirana, ni igračka, ni kasnije trenerska, ali ima jasno objašnjenje zašto je to bilo tako…

- Bio je potpuno posvećen rukometu, ali da bi uspio moraš imati oko sebe one koji te slijede u tome. I osobno sam imao problema s time i zbog toga odlazio iz klubova. On nije napravio takve rezultate u rukometu kao u skijanju zato što ga nisu pratili, nisu shvatili, nisu htjeli raditi kako je on htio. Znate, puno toga se zaboravlja, ali bez obzira na to što njegov rad u rukometu nije valoriziran trofejima, medaljama kao u skijanju, on je ostavljao duboke, jako duboke tragove na igračima, na svima s kojima je radio. Ne na svih 15 ili koliko ih je bilo u ekipama, ali na mnogima jest i ti ljudi su kasnije i sami postajali jako dobri igrači ili treneri i ono što su naučili od njega, što im je ugradio, ostalo im je za cijeli život. Taj njegov fanatizam u radu, ali i način ophođenje, a on je oduvijek bio i jako načitan, pitoreskan u izražavanju, bio je nešto posebno. I tko ga je razumio taj je radio uspjehe, tko nije…

Za Seada Hasanefendića nema dvojbe.

- Gips Kostelić je jedan i jedini. Vizionar. Stvaratelj. I takvog čovjeka moraš zadržati u sportu, godine tu nisu bitne, jer njegovo znanje i iskustvo su neprocjenjivi. Uostalom, ako ne znaš odakle si došao, ne znaš ni gdje ideš.