Nismo mi još na toj razini da pariramo najjačim europskim momčadima, imali smo prilike vidjeti koliko znači iskustvo.
Omeyer, Karabatić, Abalo, Narcisse, sve redom momci koji su već dugi niz godina u reprezentaciji i koji mogu zajedno igrati 'zatvorenih očiju'. Od samog početka je bilo jasno kako će to biti još jedna u nizu 'onih' utakmica protiv Francuske. U napadu sve konce vuče Karabatić, u obrani su presnažni za nas. Kada i izradimo akciju, Omeyer obrani zicer i tu priča završava. Statistika sve govori, Omeyer po utakmici ima oko 15 obrana, a naši vratari su debelo ispod te razine, ali to je i problem cjelokupne obrane.
Sada opet možemo pričati o dvije drugačije politike, zašto u našoj reprezentaciji nema Vorija ili Sulića, a francuska reprezentacija upravo na krilima veterana pobjeđuje i osvaja medalje. Možda smo i mi mogli na još nekim prvenstvima biti u borbi za medalje, da se nismo tako olako riješili iskusnijih igrača.
Vjerojatno će biti puno kritika upućenih igračima i stručnom stožeru, to je tako kod nas, lako uđemo u euforiju. Ali, treba istaknuti kako ova mlada momčad ima potencijal, nitko od njih nije očekivao medalju, ne treba njih kriviti, kao ni izbornika. Ovo je vjerojatno maksimum ove generacije, a za tri ili četiri godine ćemo tek moći računati na veće dosege. Neka dečki skupljaju iskustvo, ovakve utakmice im puno znače. Osobno sam se nadao malo boljem rezultatu nakon zadnjih utakmica, ali onda dođu 'veliki dečki' i vrate te u realnost.
Slijedi Poljska, pred punom dvoranom bilo bi lijepo pobijediti. Dečki imaju par dana odmora, tako da će spremni dočekati tu utakmicu. Trebaju dati sve od sebe, nemaju rezultatski imperativ, tako da mogu opušteno odigrati s domaćinima.