Zbog SP u nogometu, Europsko prvenstvo rukometašica ove godine bit će odigrano ranije, od 4. do 20. studenog. Domaćini će biti Slovenija, Crna Gora i Makedonija. Završnica će biti u Ljubljani. Hrvatska igra u skupini u Ljubljani, a protivnice će joj biti svjetski i europski prvak Norveška, jaka Mađarska i Švicarska. Tri selekcije iz skupine idu dalje u drugi krug, dva rezultata se dakle prenose, a u sljedećem krugu mogući protivnici su nam Švedska, Danska, Srbija i Slovenija. Prve dvije selekcije iz drugog kruga skupine igrat će polufinale.
Reklo bi se težak ždrijeb, veliki izazov, a cilj je biti što bolje plasiran zbog ždrijeba play-offa za SP koje će se održati 2023. godine u Skandinaviji. Jer, SP je ulaz za olimpijske kvalifikacije, a sa SP će u njih sedam najboljih selekcija. Otprilike, bilo bi dobro u skupini dobiti barem dvije od tri utakmice i barem jednu u drugom krugu. To bi bio dobar posao.
Mini pripreme su odrađene i finalizirane s dvije pobjede protiv domaćina Eura Slovenije na gostovanju, što podiže samopouzdanje.
Prije dvije godine na Euru u Danskoj Hrvatska je bila apsolutna senzacija natjecanja. A otišli smo na taj Euro s najmanje nade, i u okolnostima korone u kojima je sve bilo apsolutno neizvjesno. Podravka koja je vladala Hrvatskom nije dala nijednu reprezentativku, tek se pred kraj timu priključila Dejana Milosavljević. Niti u jednom trenutku nije bilo kukanja.
Nismo imali neke osnove za optimizam, čak deset igračica je bilo iz Lokomotive, koja je bila daleko od Lige prvakinja, velika većina ostalih dolazila je iz klubova koji također nisu naslonjeni na najbolju klupsku scenu u Europi kao što su Magura, Astrahanočka, Plan de Cucques, Bjelovar, Umag, Alba, tek su Metz Ćamile Mičijević i tada Siofok Katarine Ježić bili jači u odnosu na ostale.
I to je baš savršen primjer da se uz sustav sa sjajnom pripremljenošću može napraviti čudo u pravom smislu riječi. Bili smo ekipa kao nikad prije i nikad poslije toga. Hoćemo li biti ponovo, pokazat će vrijeme. Sve je u toj Danskoj ostalo zapisano za način kako se dolazi do toga, ali sve nije uvijek jednostavno precrtati. Najveći dio je u glavama, puno toga je u nogama kada je riječ o fizičkoj spremi i puno toga je i u sreći, jer bez sreće medalje se ne osvajaju - nikada.
Reklo bi se da smo imali teži put nego ikada prije. Četiri puta prije toga ispadali smo u prvom krugu na Euru, na SP prije toga nismo bili devet godina, na Olimpijskim Igrama osam. Nitko nas realno u takvim okolnostima nije vidio visoko, ali od starta smo bili senzacionalni.
Krenuli smo u Koldingu protiv Mađarica i pobijedili ih 24:22. Tu je neka mala Tea Pijević koja ne izletava na krila i lovi žive lopte zabavila sve. Onda je došla Nizozemska, tada europska bronca i aktualni svjetski prvak. I njih smo pobijedili 27:25 što je bila naznaka da se počinje događati čudo. Briljirala je s 9 golova Lara Kalaus. I onda smo u trećem susretu igrali za dodatne bodove u drugom krugu. Za četiri nam je trebala pobjeda protiv Srbije od koje smo često gubili, a onda smo dobili i Srbiju 25:24 i otišli u drugi krug s 4 boda što nitko nije očekivao.
Dakle, skupina je bila teška, a spajanje je bilo još teže, jer su tu čekale tri super selekcije koje su iz daljnjeg natjecanja prije toga izbacile dobru Poljsku. Krenuli smo pobjedom protiv Rumunjske 25:20 za koju je briljirala ponovo jedna nova igračica Valentina Blažević. Uvijek neka nova igračica iz ekipe, to je bila stvar koja nam je davala snagu. Nakon četiri pobjede u nizu Norveška nas je spustila na zemlju 25:36 i pokazala da nismo baš savršeni. Ali glave su bile top i zadnju utakmicu u skupini koja je odlučivala od prolazu u polufinale pobijedile su naše cure moćnu Njemačku 23:20. Samo 20 golova smo primili, a nezaustavljiva je bila Ana Debelić.
I tako smo se, kako su mnogi tumačili, slučajno naši u polufinalu. Dvije najbolje selekcije svijeta Norveška i Francuska, Danska kao domaćin i mi kao zalutali metak. Svi su nas vidjeli na četvrtom mjestu, realno, a posebno kada nas je u polufinalu razbila Francuska 19:30. I došla nam je u borbi za broncu Danska s prepotentnim Jesperom Jensenom na klupi koji nije sumnjao u njihovu broncu pod domaćim pritiskom, znate kako je to. A onda smo ih na njihovom terenu u Herningu razbili sa 25:19 i ostvarili najveći uspjeh u povijesti hrvatskog ženskog rukometa na koji je Jensen reagirao krajnje nekulturno, a EHF mu za to nije napravio – ništa. A morao je.
Ana Debelić proglašena je najboljom kružnom napadačicom Eura, Tea Pijević nije najboljom vratarkom, premda je to bila, Ćamila Mičijević je bila treći strijelac prvenstva iza Mörk i Radičević, ujedno i prvi bloker i četvrti obrambeni igrač prvenstva (zato će nam najviše nedostajati u Sloveniji), a među deset po golovima i asistencijama bila je i Lara Kalaus. Otad ih zovu Kraljice šoka, ali šok uvijek ima dvije strane i treba biti pametan. Slikanje tek kada sve prođe. Ima tu nešto.