Počelo je u Poreču žestoko. Slobodnog vremena gotovo da i nema. Ide se s treninga na sastanak i obrnuto. Radi se. Nije gužva na terenu jer je pola reprezentacije u teretani, a pola na igralištu, naizmjence. Buđenje je pristojno, a onda kreće. Jutarnji program od 10.00 gotovo do 13.00, pa ručak, odmor, pa od 17.00 nakon rada malo igre i tako do 20.00 i dulje, po potrebi. Nakon toga večera, pa sastanci, nije ih lako ni dobiti...
Svatko ima mišljenje
Zlatko Saračević novo je lice u stručnom stožeru. Sve je prošao u HR-rukometu, bio igrač, vrhunski, zlatni, sad je trener, prije toga je bio pomoćnik mnogima... Bio je čak i uspješan komentator, zbog čega će ga svi sigurno držati na piku ako ne pokaže znanje na terenu.
- Pa dobro, ako misliš da me to smeta, ne. Svašta sam ja prošao, u rukometu sam cijeli život. Očekujem tako nešto, no, ne smeta jer držim da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ako misle da će Saraču derati kožu jer, kao, sve zna pa neka sad pokaže - varaju se. Imam svoj stav, uvijek sam ga imao. U vrhunskom rukometu sam 30 godina, meni to nešto znači.
Sve sam zadovoljniji
S vama bivšim rukometašima nikad nije lako. Svi misle da mogu biti treneri.
- Svi koji su igrali rukomet na vrhunskoj razini, znaju što je rukomet. Znanje nije sporno, samo je sporna činjenica da rukomet danas i jučer nije isti sport. Rukomet koji sam ja igrao, uostalom, najbolji je primjer. Često sam znao reći, “zabio sam, mahnuo publici, izašao, a protivnik još nije krenuo s centra”. Toga danas više nema. Sad da krenem raditi kao trener s njima kako sam igrao nekad, to se raspada odmah i tako mnogi nestaju sa scene. Uspomene su jedno, realnost je drugo. Tko to nije u stanju prihvatiti, ne može raditi.
Jeste li odlučili biti trener konačno, a ne samo pomoćnik?
- Ja sam to davno odlučio, samo je bilo nekih okolnosti koje su htjele drukčije. Bio sam u Zametu, pomoćnik u Zagrebu mnogima i da budem iskren, kao pomoćnik nisam radio gotovo ništa. Sada sam opet pomoćnik Lini, no već u startu mogu reći da je drukčije, jer radim i to radim jako puno. Uz to imam svoj Dubrovnik, koji je imao OK sezonu, uz sve probleme, koji se popeo do B lige, koji ima ambiciju, ali ne još realnosti za Premijer ligu... Radi se na tome, a ja sam sve skupa zadovoljniji.
Puno vas je u stožeru, a svi ne možete biti prvi pomoćnici. Hoće li nastati problem kada se budu dijelila mjesta na klupi?
- Što se mene tiče, neće sigurno, siguran sam da i ostali dijele mišljenje. Bit će onako kako Lino kaže jer kada smo prvi puta razgovarali, to smo tako postavili i toga ćemo se onda držati. To je jedini način za doći do cilja.
Evo, vidjeli ste kao tv-komentator RTL-a posljednja velika natjecanja, vidjeli ste konkurenciju, nas i pitanje je u čemu je problem?
- Mi smo prisutni u vrhu, trenutačno nismo sam vrh, ali postoje mogućnosti da to budemo. Ako tome težimo, onda je cilj stvoriti momčad, koja do toga može doći. To mnogi vide kao frazu, no, to je drukčije jer imati 16 najboljih ili imati momčad nije isto. Mislim da je nama ovo drugo nedostajalo i nadam se da ćemo uspjeti to dostići, iako ne bih previše kritizirao prethodnike jer posao je puno teži nego što se čini, a svi su dali najviše što su mogli to nije upitno.
Kada vide Linu, Šolu, vas u stožeru, Francuzi će se zabrinuti...
- Evo, baš mislim napisati poruku u Francusku gdje sam dugo igrao “spavaš li mirno, Didier Dinart?” ha, ha, ha... Dobri smo mi, ovo će nam poslužiti da se postavimo do listopada, a onda ćemo dalje.
Sve čisto do listopada
Kako to izgleda raditi sa šest trenera?
- Meni potpuna novost, zanimljivo. Možda je bilo skepse, zbunjenosti, ali na terenu je to super.
Nema gužve?
- Ne, stvarno nema. Ima nas 29, ali fale još neki, recimo Duvnjak, Slišković koji bi mogao biti zanimljiv, i ne samo oni, no, to Lino ima pod kontrolom.
Kako vi treneri funkcionirate između sebe?
- Tu nema problema. Recimo sa Šolom sam od ‘87, e, fakat smo stari, svašta smo prošli... Kod Cvebe Horvata u mladoj selekciji igralo je puno mojih igrača iz juniorskih dana Zagreba, često smo se čuli, komunicirali, a Nino Pavelić opet radi s Cvebom i u klubu tako da smo se brzo našli.
Imamo velik izbor, ali dosta nedorečenosti u reprezentaciji, posebno kada su u pitanju ljevaci, šuteri, a kako je to vaša specijalnost zanimljivo je čuti razmišljanje iz prve ruke.
- Ima dosta problema. Kopljar gotovo uopće ne igra i jako je dobro što će otići u Berlin na kraju sezone. Mislim da će tamo imati priliku koju sada nema. Stepančić i Šebetić igraju nedovoljno, u razloge ne ulazim, ali to je činjenica koju bi svakako trebalo mijenjati. Nekako je po statusu i igrama u najpovoljnijoj situaciji Šime Ivić, ali rekao sam u startu, radit ćemo, razgovarat će se, do listopada ćemo imati čistu sliku u svakom pogledu. Ako se mene pita, ja sam uvijek optimist.
Makar sjedio na tribini?
- Makar sjedio na tribini. Nisam bitan ja nego reprezentacija. S tim smo krenuli i tako će biti.