
Večeras Areni protiv poljskog Kielca posljednju utakmicu na europskoj sceni u karijeri odigrat će u dresu Zagreba Timur Dibirov. Velika karijera, velika priča europskog rukometa, čovjek koji je Zagrebu dao ono nešto posljednje tri godine u svojoj rukometnoj karijeri. Dojam je da nije morao otići, ali uskoro 42 godine i odvojenost od obitelji presudili su u toj priči.
Odlučili ste reći dosta. Dojam je da niste još morali.
- Gledajući igrački, nisam. Osjećam se dobro, zadovoljan, u Zagrebu imam sjajne uvjete, suigrače, super momčad, trenera, ali jednostavno razdvojen sam od obitelji i to je postalo sve teže i teže. Predaleko smo jedni od drugih. Sin i ja živimo u Zagrebu, supruga i kćer su u Rostovu, gdje je Irina trenerica. Koristili smo svaku priliku da budemo skupa, dolaze i na moj posljednji susret, ali sve je to postala teškoća. Kad je krenula priča sa Zagrebom, krenule su sankcije, zatvoreni aerodromi, problemi. Imamo slobodan tjedan zbog reprezentacije, a meni treba minimalno četiri dana samo za putovanje. To je jako teško. I to je bilo presudno da donesem odluku o kraju karijere na kraju ove sezone.
Porijeklom iz Dagestana
Duga karijera, puno ste naučili. Krenimo od početka, godina u Rusiji...
- Netko može reći da je ta naša škola staromodna, ali je u baznom periodu jako dobra i jako mi je puno dala. Tim ljudima koji su u toj velikoj konkurenciji prošli na veliku scenu, sve je dalje bilo lako. Pritisak je da si odgojen da bi pobjeđivao, to ide od generacija koje su bile prije nas i koje su bile sam vrh. To je bilo najteže i najvrijednije i meni se sve isplatilo. Prvi naslov sam osvojio sa Čehovskim medvjedima, prvi Final Four Lige prvaka sam igrao sa Čehovskim medvjedima, izbacili smo u četvrtfinalu Montpellier s Nikolom Karabatićem, osvojili EHF kup protiv Pastora, Cheme, Entreeriosa, koji su bili dio odličnog Valladolida... S reprezentacijom sam bio na Olimpijskim igrama u Pekingu. Puno sam toga prošao.
Tamo je bio Vladimir Maksimov. Boljeg učitelja teško ste mogli imati.
- Maksimov je otac našeg rukometa, otac svima nama u sportu. On je bio sjajan i kao igrač, dok nikad nije nikoga kao trener ostavio na cjedilu. Puno nam je pomogao, puno nas naučio. On nas je čuvao u apsolutnom smislu riječi. On je apsolutna legenda, ne samo u sportskom aspektu.
Timure, kako je krenula ta vaša priča, otkud uopće rukomet?
- Ja sam porijeklom po ocu iz Dagestana, koji je najpoznatiji po velikom borcu Nurmagomedovu. Glavni grad je Mahačkala. To su korijeni i tamo se vraćam, tu mi je otac po pokojnom prijatelju dao ime Timur. Inače sam rođen u Kareliji, na sjeveru. Moji roditelji su bili rastavljeni. Mama i ja smo otišli u Stavropolj, koji je tada imao dobru rukometnu školu iz koje su izašli Igropulo, Igor Lavrov, makar sam ja preferirao hrvanje, nogomet i košarku. Otac je otišao u Moskvu i tek kada sam otišao s 20 godina prema Čehovskim medvjedima, upoznao sam ga na pravi način. No, suština svega je da smo mama i ja sve uspjeli napraviti svojim rukama.
Druga velika priča vaša karijere, možda i najveća bio je Vardar. Kako je to bilo?
- To je bila velika priča koju nikad neću zaboraviti. Moja životna želja bila je igrati Ligu prvaka negdje vani. Poslije 2013. kada sam na SP u Španjolskoj proglašen najboljim lijevim krilom, Maksimov je rekao: “Imamo problem i tko želi može otići”. Inače to nije bio običaj. Sjećam se, imali smo utakmicu s reprezentacijom i taj dan me zvao Sergej Samsonjenko. Došao je u moj hotel, nisam ni znao tko je on. Ali sam znao da je bio u ženskom Vardaru, tamo je bila moja prijateljica Ina Suslina. Objasnio mi je ideju Vardara i uvjerio me da dođem i to je bilo to. I kasnije je ispala odlična priča.
Nisam dvojio po dolasku
Neki detalj...
- Joj, bilo je puno sjajnih trenutaka, mogao bih pričati o tome danima. Sjećam se svog prvog velikog derbija Vardar - Metalurg. Bio sam šokiran ambijentom, to je bilo nevjerojatno za mene. Mi još tada nismo mogli ispuniti očekivanja. To je radilo sve veći pritisak na nas. I kada smo nakon nekoliko krahova konačno došli na Final Four u Kölnu, bili smo izrazito sretni. I odmah smo pobijedili. To je bila eksplozija te priče. U Barceloni smo vodili osam, devet razlike, doma dobivali lako sve... Onda smo se vratili, mislim nikad jači i mislili da je samim time sve gotovo s Montpellierom, dok smo mi izgubili. I onda smo se opet vratili i osvojili. To je recimo škola za sva vremena koja sve govori o Ligi prvaka. Što se tiče atmosfere, doživljaja u Skoplju, to je bilo neponovljivo.
Zagreb je bio izbor kada se Vardar ugasio.
- Nisam dvojio, i sama supruga mi je rekla kada je došla ponuda Zagreba: “Nemaš što razmišljati, idi”. Jednu veliku stvar mi je dao Zagreb. U Vardaru sam imao zrele igrače pored sebe, ovdje toga nije bilo, tu su bili mladi igrači koji su mi dali energiju s kojom sam potrajao do 42 godine. Rasli smo pomalo. Dali su mi poštovanje, uživao sam igrati s njima. Mislim da smo puno napravili, makar nisu uvijek bile pobjede. Upoznao sam puno dobrih ljudi i odličnih trenera, Obrvana, Golužu, Nikolića, Čupića s kojim sam igrao, Petkovića... Svi su mi dali ponešto. Sedam godina prije njih sam imao Španjolce, a oni su mi pokazali drugačije. Teška srca odlazim, to je najiskrenije. Bilo mi je dobro i ne volim te odlaske, vežem se ljudima, onda je to teško. Takav sam jednostavno.
Što će raditi Timur Dibirov nakon igračke karijere?
- Nemam pojma. Sam sebe to pitam često. Nemam još neki signal. Prvo da odmorim, da budem s obitelji, pa ćemo vidjeti što će ponuditi budućnost. Ja bih želio ostati u sportu. To nije upitno.
Šansu dočekati i iskoristiti
Imali ste rusku školu, španjolsku nadgradnju na makedonski način, dodatak priči u Hrvatskoj, puno različitog i vrijednog iskustva. Može li Dibirov biti trener?
- Trener ili jesi ili nisi, to nema veze kakav si bio igrač. Trener mora imati nešto što nema drugi. Sigurno da nakon ovakvog iskustva imam znanje, ali moram biti pošten. To mora pokazati život, hoće li mi vjerovati netko, dati mi priliku, hoću li to pokazati, vidjet ćemo... Pričati da sam odličan, a da mi nitko ne da priliku i da stalno drži predavanja samo, bilo bi glupo. Šansu dočekati i iskoristi, to je osnovno. Siguran sam da u našem sportu ima mogućnosti za nešto tako, ali tvrditi da je to - to je nemoguće. Ljudi koji su sportu dali život, koji su godinama u tome uspješni najbolje znaju tko što može, tko što ne može - zaključuje Rus u sutonu jedne velike karijere.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....