Blaženko Lacković je pomoćni trener u Hamburgu. Hamburg je vodeća momčad Druge Bundeslige, što je za prvu Lacovu trenersku sezonu više nego zanimljiva činjenica. Uvijek uz Hrvatsku. Nije mu lako palo ono što se za vikend dogodilo u Montpellieru.
- Moram priznati da sam svašta u rukometu vidio, ali takvo nešto nikada. Napravili su nam veliki problem, ali su nas istovremeno i jako motivirali. Ispalo je jako nesretno i nespretno. Utakmicu ne moramo ni komentirati, jer to nema veze s nama. Šteta, jer su Igre svake četiri godine i mnogima su san, no iz te kože ne možemo, niti nas bilo kakav sukob plus može dovesti do boljeg.

Treba dignuti glavu i ići dalje. To što nas neće biti u Tokiju nije nikakav smak svijeta. I drugi su preživjeli, pa ćemo i mi. I to s motivom kakav dugo nismo imali.

Martinović još nije nositelj

Kako ste vidjeli turnir u Montpellieru.
- Slažem se s konstatacijama da nismo bili slabiji. Igrali smo dobar turnir, pokazali smo i lice kojem težimo, ali i ono drugo koje moramo popraviti. Zašto se takvi padovi u igri događaju u tijeku utakmice, to moramo riješiti. To se jednostavno ne smije...
Morat ćemo početi pomlađivati momčad. Kako to učiniti kada nemamo preširok temelj?
- Imamo iskusne igrače, kod kojih je pitanje doziranje kvalitete, a ostalo ovisi o ostatku momčadi. Osnovna stvar je izvući u pravom trenutku najviše i kako doći do toga. Je li to 15, 20 minuta, je li to više, je li to utjecaj na momčad i odnose u svlačionici, to su sve pitanja za trenera. Ravnoteža mlađih i starijih je uvijek dobra i uvijek bolje rješenje od rješavanja stvari preko koljena. I Montpellier je to uostalom pokazao. Vidjeli smo sjajnog Čupića, Duvnjaka s kojim polukontra blista, ali vidjeli smo i mlade Mandića, Martinovića, Pavlovića… Martinović je recimo pokazao da može, ali mu je rano da bude nositelj. Moramo vidjeti tko su ti igrači koji će sutra odlučivati velike utakmice. Stati na loptu, odlučiti i analizirati jako dobro, razgovarati sa svakim, staviti na papir i odrediti cilj, jer bez cilja igrač ne može znati što očekuješ od njega.
Jedna promjena se mora napraviti definitivno…
- Tranzicija gubi izmjenama obrana - napad, a ti nazovimo laki golovi rješavaju utakmicu, stvaraju prevagu, a nama fale puno puta. Tu se lome utakmice. Obrana plus tranzicija mora na doradu, jer ako je cilj biti među četiri onda ti kriteriji moraju vrijediti. Zato mi se sviđa ideja Horvata o promjeni ritma obrane 5-1 u 6-0, brži protok lopte...
Spominjan je sustav dosta ovih dana.
- Svi se vole pohvaliti i biti blizu uspjeha, ali iza toga je puno rada, ulaganja i financija... Svaka momčad ima svoj stil i trebamo vidjeti koji je naš. Španjolci su išli s ulaganjem u struku, Mađari su uložili u klubove, iz njemačke perspektive mogu reći da klub nema vremena raditi s igračima, sve je rezultat i dok si dobar igraš, ako nisi nema te. Kod nas svi razmišljaju o reprezentaciji, u Njemačkoj toga nema. Imamo problem sa sustavom, ali taj sustav nema veze s rukometom. Svima je drago biti dio uspjeha, ali u taj uspjeh treba uložiti. Kako i na koji način, to trebaju odlučiti neke druge strukture.

Kažu da od vas nemamo pravog lijevog vanjskog. Što kažete vi na takvu konstataciju?
- Prvo, ja nisam za tu vrstu usporedbe, jer putovi su različiti. Moj pogotovo, jer sam praktično u Portugalu tek uskočio, a danas to ne bi bilo baš realno i moguće. Treba realno sagledati situaciju, mogućnosti, vidjeti koga imamo od najstarijeg Mandalinića koji igra jako dobro, pa Mamića, Šarca, Jaganjca, Kuduza koji je sada u Vardaru. To je ta neka širina koju mi imamo. Ljudi koji su na licu mjesta moraju odlučiti tko je taj i koji stil igre preferiramo. Teško je ovako izvana reći, to nije stvar koja se može izdaleka riješiti.

Danas su druga pravila

Nije isto 2003. i danas.
- Ni približno, Od 2003. do 2012. promijenilo se puno, a od 2012. do danas još toliko. Sve je otišlo naprijed, svi jurišaju, stil rukometa se totalno promijenio. Zato kažem, ne možemo po kriterijima od prije, danas vrijede druga pravila, a ostalo je stvar odluka.
Hamburg je na pragu povratka u Prvu Bundesligu?
- Još 16 utakmica je pred nama do kraja, zasad smo prvi, ali ne bih nas već proglasio prvacima. Lübbecke i Gummersbach grizu opasno, liga je jako izjednačena i trebat će biti jako dobar do kraja da bismo uspjeli.
Hamburg se budi, ne tako davno bio je s vama i na vrhu Europe?
- To je bila jedna druga priča, ova je zasad bitno skromnija. Klub raste definitivno, radi se dobro, oživjelo se dosta toga. Stasali su nam igrači kroz Treću ligu, prešli u Drugu, a sada kucaju na Prvu. Iskreno, nitko to nije očekivao tako brzo i svi smo mi malo iznenađeni da tako dobro ide, ali ako bude prilike uzet ćemo ponuđeno.
Dobili ste veliko pojačanje za Prvu ligu, ako uspijete.
- Da, u klub se vratio Joggi Bitter, to je velika stvar, a njegovo znanje i iskustvo je presudno što smo vidjeli nedavno u olimpijskim kvalifikacijama. Nama trebaju pojačanja da bi bili stabilni u Prvoj ligi, ako prođemo, a takvog igrača još ne možemo platiti. Hamburg je skup i veliki grad, nije lako doći, pa smo malo u pat poziciji s mladim igračima. No, polako, ne žurimo. Recimo, u granicama mogućnosti je zasad OK.

Dopala mu se ova uloga

Kakav je Blaženko Lacković na klupi.
- Super zadovoljan. Toto Jansen je prvi trener, ja sam asistent. Znamo se godinama, igrali smo skupa, nadopunjujemo se, slično razmišljamo. Što se tiče same ideje rukometa i temperamenta, on je mirniji i ja sam malo manje miran, on je bio krilo i obrambeni igrač, ja sam bio vanjski, napadač, što je veliki plus za razmišljanje. A tu nam je i Goran Beli Stojanović kao trener vratara i mogu reći da je baš lijepo raditi. Dopalo mi se biti trener.

Ako je suditi po zadovoljstvu dobit ćemo još jednog dobrog trenera. Lac je bio puno više od običnog šutera u onoj zlatnoj generaciji, što malo ljudi zna, jer nije tip koji se gura, ni nekad, ni sad. Polako, za sve ima vremena.