Ni jutro poslije nije bilo bolje. Dugo gledam i pratim sve to i uvjeren sam da nije bilo sve pošteno na kraju olimpijskih kvalifikacija za Tokio. Nemoguće da se sve to poklopi bez razloga, da Francuska izgubi plus 3 u zadnje tri minute (!?), da njemački suci dignu ruku čim je posljednji napad Francuza krenuo(!?), da je Rui Silva reagirao na kontru kao centarfor, kao da je znao da će mu Richardson centrirati povratnu loptu, nakon što je prije toga dvaput bez razloga i rezona pucao na silu prema Capdevilleu umjesto da produži napad…
Ne znam što je razlog, niti je išta plastično dokazivo.
Je li francuska nezainteresiranost ili mogućnost da u glupom kvalifikacijskom sustavu mogu birati protivnika na OI na kraju, je li to portugalski novac i motiv na krilima pokojnog Quintane ili činjenica da smo IHF-u sjeli na vrat pa su nas se jednostavno željeli riješiti i u tom su uspjeli. Sada više nije ni važno, jer u Tokiju igrati nećemo. A pobijedili smo Portugal, bili bolji od njega i na Euru i na SP koji su bili izlučna natjecanja za plasman na Olimpijske Igre. I to ništa ne vrijedi.
I onda ti se polako počne vraćati film, pa se sjetiš onog Brazila u Kölnu koji nam je srušio sve, danskih sudaca koji su napravili legalizirano oružanu pljačku, koju su sami priznali, pod paskom IHF-a, pa onih videa koje smo slali IHF-u da otkrijemo sramotu koja se dogodila, što nas je vjerojatno koštalo, pa utakmicu s Francuskom koja nam je uopće omogućila da igramo te olimpijske kvalifikacije.
Pa se sjetim Eura u Švedskoj, finala sa Španjolcima u kojem smo bili nikad bliže euro zlatu koje bi nam Tokio donijelo direktno, pa smo i tu ostali bez ičega. Imali smo nekoliko meč lopti prije Montpelliera, ali nismo uspjeli iskoristiti nijednu i onda nam meč loptu tri nisu ni dali. Nismo zaslužili ni -4 protiv Francuza, ali se dogodilo, sve više sam uvjeren ne slučajno nego kao dio nekog plana. Zavjera? Nazovite to kako hoćete i tako priča da je nama uvijek netko drugi kriv traje. I zato više nitko ne vjeruje, no, ovaj puta…
Onda pogledam brojke, pa vidim da Portugala na SP u Njemačkoj uopće nije bilo, da je mjesto u kvalifikacijama za OI dobio kao broj 6 sa Eura u Švedskoj, dok smo mi bili drugi, pa vidim da je na OI Brazil koji je u u Njemačkoj bio deveti i ušao zato što je Danska svjetski prvak, Španjolska i Egipat kontinentalni prvaci… I jednostavno zaključim koliko je sve to besmisleno.
Ne branim nikoga, posebno ne rukomet kojem to nakon svih ovih godina i ne treba, ali mislim da sve to nije u olimpijskom duhu, jer život se sastoji od pobjeda i poraza, a mi smo se uz sve teškoće i realnosti ipak uspjeli dignuti nakon Egipta i upisati dvije pobjede u Montpellieru kada je trebalo. Nisu bile dosta, trebalo je još malo više, no na to nažalost nismo mogli utjecati.
Treba dignuti glavu i ići dalje, dobro zapamtiti što nam se dogodilo, jer koliko god teška i to je jedna velika škola. Kada smo 2000. ispali od Slovenije u utakmici za Sydney, bio je šok, ali i potpuno zaslužen poraz u međusobnom dvoboju, poraz bez mrlje.
Ovdje je poraz nekima srušio snove, nekima odnio posljednju priliku da se nađu na Olimpijskim Igrama, a sve je to samo sport i nikakva tragedija kako je neki žele vidjeti. Šteta je jedino da nije napisan malo poštenije i oni koji su ga pisali trebali bi se zabrinuti za sebe u prvom redu, jer postoji i sutra. A mi ćemo Portugalu, Francuskoj i Njemačkoj zaželjeti sve najbolje u Tokiju. I taj stil nikada nećemo promijeniti.
I dobro, već u siječnju 2022. je Euro rukometaša, život ide dalje, ne mogu ga zaustaviti ni Portugal, ni Francuska, ni IHF, ni njemački ili danski suci. I siguran sam da ćemo im to dokazati, kad-tad. Dali su nam strašan motiv, a mi od motiva živimo.