Ovaj puta nije poveo reprezentaciju na postolje po medalju . Nakon hrvatskog i austrijskog srebra, treća nije bila sreć a. Volja je bila velika, očekivanja su bila još veća, ali nije to sve skupa izgledalo kako je trebalo. Makar, Igor Vori je svoj posao odradio u granicama očekivanog. Pivoti su igrači koji ovise o momčadi, pa ako momčad ne djeluje kako treba, onda ni slika njihove igre ne može biti dobra.
Jeste li razočarani nakon svega?
- Razočaran možda zvuči preteško. Premda, naravno, postoji određena doza razočaranja, ali to nije dojam koji prevladava nakon svega što smo odigrali. Da smo očekivali polufinale to stoji, ali, eto, ovaj puta nismo bili dobri. Dogaða se. Mislim da petim mjestom možemo na osnovi prikazanog biti zadovoljni. Treba biti realan, koliko god razočaranje stoji.
Javnost je razočarana.
- I mi smo željeli puno više. Možda je najgore u cijeloj priči kada ostaneš bez meda lje da si potpuno prazan. Sada mi postaje jasno zašto igrači u ovakvim situacijama razmišljaju o odlasku.
Nije vrag da i vi pomišljate?
- Ma, neee, makar je sve to stres. Radiš, a ne vrati se. Dok se vraća, sve izgleda savršeno. Što se mene tiče, motiv nije sporan. Kada postane, reći ću to javno i više me neće biti u momčadi. Ovo na određeni način ubija, ali kada znaš da se može, ipak te još nešto drži u svemu tome.
Pa dobro, zašto smo pali?
- Zato što smo previše oscilirali, od odličnog do katastrofalnog.
A zašto smo oscilirali?
- Odgovor na to pitanje možda bude ključ analize cijelog prvenstva kada smo mi u pitanju. Mislim da je to za budućnost jako važno glasno i jasno postaviti na mjesto da bismo mogli naprijed.
Niste odgovorili, vi ste kapetan, imate pravo na stav...
- Teško mi je na to pitanje odgovoriti jer bi to bilo zadiranje u dio koji me se ne tiče. No, ako baš moram, reći ću iz svog primjera od prije nekoliko godina. Dakle, nisam postao igrač sjedeći na klupi. To je stvar koju svaki mladi igrač mora riješiti sam sa sobom. Ja sam je riješio tako što sam otišao igrati u Italiju, koja, priznat ćete, nije bogzna što. Ali sam igrao, a igrati je nešto sasvim drugo od trenirati. Igrati u Čakovcu ili Barceloni je za mladog igrača svejedno jer je najbitnije steći sigurnost da bi uopće mogao razmišljati o velikim stvarima. Mislim da je to bio način na koji se naša generacija digla. Nismo onda svi igrali po velikim klubovima, ali smo igrali puno, napredovali, stjecali samopouzdanje.
Niste baš zadovoljni mladim dijelom postave?
- Ne želim tako reći jer ni ostali nisu bili kakvi su htjeli biti, ali je istina da nitko ne napreduje ako ne igra i ako ne stječe iskustvo. Ne možeš u teškoj utakmici pod pritiskom igrati dobro ako takvu utakmicu nemaš prilike igrati prije toga. To nam fali, siguran sam. Mi smo osim igranja u klubovima igrali turnire, uspoređivali se s ostalima i sve to na neki način nije bilo slučajno. Teško je na osnovi jedne jake utakmice u godini ili mjesec dana držati visoku razinu. Ne znači da podcjenjujem ligu, ali jednostavno treba naći način.
Jednu stvar je želio podvući.
- Da me ne biste pogrešno shvatili, mislim da nitko od nas nema bolju perspektivu. Mi imamo pet ljudi preko dva metra, mi imamo ljude koji su u svojim uzrastima bili najbolji. No, neću reći da im treba dati priliku, već ću reći da se sami za nju moraju izboriti. Moraju u glavi riješiti neke stvari sami sa sobom, žele li ili ne, a ne se zadovoljavati stanjem koje su sutra može promijeniti. Neka igraju bilo gdje, ali neka igraju.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju SN-a