Nadamo se da je kraj utakmice s Angolom bio i kraj izmišljanja tople vode, da Horvat više neće biti dvojka u obrani, Kević i Čupić desni vanjski, da ćemo konačno početi igrati rukomet danas protiv Katara. Jer ako smo mogli nedavno protiv Španjolske i Mađarske bolje, valjda možemo i sada. Nema to veze s pripremama, s koronom, samo s glavom. Ako nam je uvijek bila čista, neka takva i ostane.
IHF je organizirao SP u Egiptu kao krunu mandata Hassana Moustafe na čelu organizacije prvi puta sa 32 selekcije. Sjajno, rekao bi Lino to je poruka svijetu da život ide dalje. No, to je ujedno i poruka svijetu kako rukomet dalje ne smije ići, jer ovo što se proteklih dana događa u Egiptu ne priliči ozbiljnoj organizaciji kao IHF.
Dvorane gdje se pod odljepljuje
Imaju puno novca, jako puno novca, imaju jakog, moćnog i bogatog domaćina, pa mogli su onda u takvom slučaju s pandemijom deset dana barem pozvati sve selekcije u Egipat da poslože tu sliku prije SP-a, a ne da se događa da na dan starta SP dvije selekcije Češka i SAD moraju odustati, da u pucanj moraju stići Makedonija i Švicarska, da toliko željeli Zelenortski otoci ne mogu skupiti 12 ljudi za utakmice, da je pola momčadi oslabljeno zbog infekcije, da se utakmica njihova protiv Njemačke otkazuje usred natjecanja, da Nijemci dobiju 10:0, a prvih pet dana su igrali samo s Urugvajem, dok ostali krvare. To je cirkus, oprostite na izrazu. O dvoranama gdje se pod odljepljuje, a nemaju ga s čim zalijepiti da i ne pričamo, o prijevozu 80 km do dvorane za igranje i trening…
Drugo, medijska prezentacija je katastrofalna. EHF kojeg inače često kritiziramo za IHF je u tom smislu ‘svemirski brod’. EHF je nakon svake utakmice na proteklom Euru rukometašica imao improvizirane mixed zone, prave press konferencije na kojima ste mogli čuti što misle igračice, izbornici. Ovdje nema ničega, priča se o lošem internetu, ne rade telefonske veze internetom, a uspostavljanja redovne linije enormno su skupa. Prije šest godina Katar je pozvao novinare iz svih zemalja, jer je to za promociju bila sitnica, a evo sada na SP praktično nema novinara osim TV ekipa koje moraju nešto snimiti, jer žive od slike, a ne od pisane riječi ili zvuka.
Nevjerojatno je da se to događa u svemu ovome, da se nisu potrudili nimalo da olakšaju rad ljudima koji sve to prate dugi niz godina, znam puno takvih. Pa si onda kao u srednjem vijeku razmjenjujemo informacije, ne bi li koliko toliko predočili čitateljima i slušateljima što se ustvari događa u Egiptu. Apsolutno smo više očekivali, organizacijski jer od 1999. godine kada je SP prvi put bilo u Egiptu, ništa se nije pomaklo naprijed. I to je poruka, kako jedno tako veliko natjecanje ne smije izgledati, usprkos bilo čijim željama, jer želje su jedno, a slika sporta nešto sasvim drugo. To što će izvući na kraju rekordne brojke gledanosti, bit će vrh. A što ćeš drugo nego upaliti TV i gledati. Kao da je uopće važno, tko će što nakon utakmice reći.
Ovo je IHF organizacija sa najviše novca u rukometnom svijetu morao definitivno bolje organizirati. To bolje ne znači i puno skuplje, ako se već gleda samo na novac, ali pitaš one koji znaju i uvijek si bliže rješenju. Europi poprilično fali rukomet, ali se Europa s tim puno bolje nosi makar joj novčanik nije tako pun kao onaj Hassana Moustafe.
Vrijeme je za nešto lijepo
Samo je sva sreća da ovo SP ne odlučuje ni o čemu, osim o medaljama, jer da odlučuje recimo o OI bilo bi to dramatično loše. Ako tako misle organizirati olimpijske kvalifikacije uskoro, bolje neka ih ne organiziraju uopće i neka nam lijepo daju po rankingu ulaznicu za Tokio. To bi bio jedini potez koji bi nas po pitanju IHF-a mogao do kraja utješiti, jer nismo još zaboravili ni onu sramotu sa prošlog SP u Njemačkoj, ali ni onaj nevjerojatni propust sa SP u Francuskoj 2017. godine. Vrijeme je stvarno da nam se dogodi nešto lijepo, osim da smo sretni što smo zdravi, koliko god je to najvažnija stvar na svijetu.