Znate onu scenu iz filma ‘Tko to tamo peva’, kada čovjek izlazi iz rijeke, a jedna drugi putnik kaže ‘ovaj čovek je neuništiv’. E u rukometnom smislu taj je upravo Nikola Karabatić. Godine neumitno sugeriraju da se karijera bliži kraju, govori da je ona bila najveća u povijesti rukometa, ali s Nikolom nikad ne znaš. Tko zna dokle će, to zna samo on. I zato na pitanja o prestanku igranja treba biti pristojan uvažavajući sve ono što je prošao u karijeri, a prošao je čudo toga, nikad kao epizodist, uvijek kao glavni lik priče od Montpelliera prije skoro 20 godina, pa do danas. Njegov francuski broj 13 sigurno će biti dio svjetske rukometne baštine.
Tri olimpijska zlata, tri europska zlata, četiri svjetska zlata, tri puta najbolji igrač svijeta, prvak Europe s Montpellierom, Kielom i Barcelonom. Veselin Vujović koji zna što je rukomet kaže ‘najveći igrač svih vremena’, a kad Vuja kaže tako nešto…
Donosi mir u momčad
Nikola Karabatić ima 38 godina. U Riju prije šest godina nije ostvario san o tri olimpijska zlata, ali je potrajao i to uspio u velikom stilu. Nevjerojatna je njegova volja, upornost, ambicija da bude najbolji. To je osobina najvećih. Cijelu sezonu prije Tokija nije igrao, jer mu je koljeno bilo u lošem stanju nakon ozljede, pa ga je morao operirati. Preskočio je skoro sve, ali zacrtao si cilj pripremiti se za nastup na OI u Tokiju ‘ako ga Gille pozove’. Tako je rekao baš. Detalj koji jako puno govori o njemu. I naravno, Gille ga je ‘iznenadio’ pozivom. I nepogrešivo pogodio. Nikola danas nije ni najbrži, ni najjači, ni najmoćniji, ali on je igrač koji je Francuskoj donio mir, koji je stvari postavio na svoje mjesto u trenucima kada se Gille počeo ozbiljno ljuljati u neuravnoteženom sustavu koji je imao u reprezentaciji. S Nikolom je obrana odmah postala bolja, a obrana je ishodište svih velikih francuskih dosega. U napadu je Gille s Nikolom dobio širinu, mirnoću u važnim situacija, a igrača koji ne gubi lopte, ne troši, koji je podređen momčadi i sve čini za nju. S takvim Karabatićem svi ostali su dobili na sigurnost.
Nikola Karabatić nikad nije pobjegao od mikrofona. Čak i dok se toči pivo u svlačionici on će strpljivo dogovarati dosadnim novinarima čak i s godišnjeg odmora, a to je stvar koja se nosi od kuće. Nije bježao ni kada su ga proganjali zbog kladioničarske afere, a danas se eto te afere skoro više nitko ni ne sjeća. Od omraženog postao je voljeni francuski sportaš, jer je znao da je samo sport nešto što to može popraviti. A upornost mu nikad nije bila problem, uostalom, ako znate korijene to i nije neko čudo.
- Evo na redu je zasluženi odmor. Svima nam je jako trebao nakon jako teške sezone lani. Odmaram u Montpellieru, neću ove sezone u Hrvatsku, jer je ljetni program donio tri svadbe, na jednoj sam bio i Gonzalu Perez de Vargasu u Barcelonu, a bio sam i na oproštaju Guigoua. On je rekao dosta, Abalo još igra u Japanu, ali ne u reprezentaciji, a ja se evo ne predajem.
Kruna lanjske sezone bila je odmah u startu olimpijsko zlato u Tokiju.
- Apsolutno. Trostruki olimpijski pobjednik u razmaku od 13 godina, dobra priča. Vratio sam se nakon ozljede (križni ligamenti u studenom 2020), ali to nije bila žrtva, to se događa u karijeri. Imao sam sreću da sam se rano ozlijedio i imao dovoljno vremena da se vratim. Uspio sam prihvatiti izazov i jako sam ponosan što sam mogao biti u Tokiju. I nikad se ne navikneš na pobjedu, inače ne bih bio ovdje gdje sam danas. Kažete sebi ‘ne može to biti loše’, stisneš zube, sportaš si i boriš se do kraja. Iskreno, nekako sam mislio da se taj osjećaj zlata nikad neće vratiti kada smo promijenili tim, ali baš smo se potrudili. Nitko nije radio više od nas. I na kraju se sve vratilo.
A onda je došla sezona, bez medalje na Euru i bez Final foura s PSG-om u Europi. Mnogi bi tu u tim godinama teško palo, ali Nikoli…
- Prošla sezona je bila stvarno naporna, Olimpijske Igre, Liga prvaka, domaće prvenstvo, kup, pa Europsko prvenstvo, pa igra s tri igrača u vanjskoj liniji u PSG-u. I nakon ozljede prije toga, sretan sam da sam sve izdržao. Zato sam jedva sam čekao odmor da malo zaboravim rukomet. No, s obzirom na to da je prošlo kako je prošlo, odlučio sam produžiti karijeru još za godinu dana, da vidim kolike su mi mogućnosti.
Vratimo se na PSG.
- Igrali smo odlično, osvojili domaće naslove, pali smo u zadnjoj sekundi u Kielu u četvrtfinalu Lige prvaka i izgubili Final four. Nismo imali Mikkela Hansena koji je dobio trombozu, emboliju, Prandi je napadnut za novu Godinu. Imali smo veliku priliku usprkos svemu, ali nismo uspjeli proći. I bio je to za nas težak poraz, jer sada idemo u novu sezonu s novom momčadi, a to nam je na neki način bila zadnja prilika jedne momčadi za Final four.
Meni je odlično
Sada su otišli Remili, Hansen, vratarti Gerard i Genty, Konkoud, došli su Palicka, Greeen, Gibelin, Mathe i Belaguer…
- To su sve odlični igrači, ali kada se mijenja pola momčadi to nije jednostavno nikome, posebno klubu koji kao PSG ima visoke ambicije. Osim toga, svaku godinu nam se smanjuje budžet. Počeli su bili s 2018. kada smo imali najviše, ali otad su nam počeli smanjivati i otišli su Coralles, Gensheimer… sada su otišli jako važni Hansen, Remili, Konkuud, oba golmana. To nikome ne bi bilo lako, posebno u situaciji kada bogatiji manje mijenjaju, a sve više se pojačavaju. No, borit ćemo se nama je cilj uvijek Final four Lige prvaka.
Kako je u svemu tome vama?
- Meni je odlično, ja se nikad ne predajem, a sada je sve plus za mene. Nakon zlata na Olimpijskim Igrama u Tokiju sam zadovoljan svime što sam napravio u rukometu i sretan da još uvijek dajem najbolje od sebe. Ali, ja ne moram ništa više osim dati sve od sebe. Samo sebi moram dokazati da mogu igrati.
Ako nije nepristojno pitanje, Olimpijske Igre u Parizu su za dvije godine. Namjeravate li ih dočekati na terenu, barem tako djeluje danas. Tada biste bili 40+.
- Pariz je 2024. domaćin i to je za svakoga veliki izazov, jer Olimpijske Igre su nešto najposebnije u sportu. I svaki put odgovorim da ne mogu znati što će biti do tada, a često me o tome pitaju. Sezone u rukometu su toliko teške da već kada dođeš u moje godine veliki je uspjeh samo preživjeti sezonu. Ako se osjećam dobro, ako sam u formi, ako znam pomažem momčadi, onda ću produžiti još jednu sezonu. Znam samo da moj cilj nisu Olimpijske Igre, jer da mi je to isključivi cilj onda bih promijenio ligu, igrao neku slabiju, a to nije slučaj. Imamo do Pariza 2024. još dvije Lige prvaka, Svjetsko prvenstvo, Europsko prvenstvo, domaća natjecanja, a svima je jasno da to nije lako odigrati. Zato nije mudro prognozirati, tko zna što se sve može dogoditi.
S Francuskom ste na SP u Egiptu i na EP u Mađarskoj bili četvrti, a to vam baš i nije običaj.
- Ma dobro, ne može se uvijek, ali znam da sve to jako dobro izgleda, da smo napravili smjenu generacije, da tu ima puno potencijala, odličnih igrača i samo je važno da budemo zdravi i kompletni. A nismo bili na prošlom Euru kada su nam falili Remili, Luka, Prandi, N’Guessan… Zato ponavljam, nama je najvažnije da smo zdravi, jer ako smo kompletni onda smo vrlo kvalitetni.
Vraćamo se na Ligu prvaka. Tu vas čeka posljednjih godina nikad jači Zagreb?
- Uvijek mi je drago kada su dobri i ambiciozni. Bit će zanimljivo sigurno. Znam da su im prošle godine bile teške, ali i to da se Zagreb ikad ne predaje. Ja sam uvijek sretan da dođem u Hrvatsku, a možda će mi biti ove sezone i posljednji puta da dolazim kao igrač. Zagreb je dobra momčad, a za mene su te utakmice uvijek posebne.
Sve jača je i Liga prvaka, gotovo da nema više slabe momčadi?
- Sad su samo dvije skupine i svaka je tu momčad spremna dobiti svaku drugu. To je najteže izdržati do kraja sezone. Kada se gleda dužina Lige prvaka, primjetno je da momčadi počinju padati nakon velikih natjecanja. Kada gledamo zadnju Ligu prvaka došle su momčadi iz slabijih liga poput Španjolske, Mađarske i Poljske, izuzevši Kiel. Tu je dosta velika razlika. Te momčadi se pripremaju samo za Ligu prvaka. Naravno da imaju slabiji ritam kroz domaća natjecanja, ali su s tim kompletniji, lakše rotiraju i u dvije utakmice u dva dana lakše traju na visokoj razini. Primjer s Kielom ove sezone bio je savršen, jer Sagosen i Pekeler su im jako falili, a to je nenadoknadivo. Pojela ih je Bundesliga.
Uvijek u istom ritmu
Često se vodi polemika o tome jesu li napori u sportu postali preveliki i kako se s tim uopće nositi?
- Napori su bili veliki i prije, ali sada se povećala izjednačenost i izgledaju još teži. Rekao bih, mlađi smo bili, izdržavali smo ritam velikih natjecanja i s puno manje dana. Sada su dani produženi, ali povećan je i broj utakmica, tako da nekih bitnijih promjena nema. A mi smo sve stariji i nije se lako nositi s tim. Rukomet je jako težak sport. I ako pogledate, nema tu više slučajnosti, ili ih je sve manje. Jednostavno, zna se tko može, a tko ne.
Koji je vaš recept za trajanje u takvim okolnostima?
- Moraš dobro trenirati i sve što radiš nakon treninga i utakmica mora biti na tragu pridržavanja pravila koja sugerira vrhunski sport, Malo je tu genetike, a malo trebaš imati i sreće. Sve što su radio od malih nogu danas mi pomaže. Počeo sam to raditi s 12-13 godina i u tom sam ritmu do danas. Moj cilj je kada sam počinjao bio biti najveći igrač na svijetu i nema tu tajne. Treba znati i kada i kako trenirati, kad odmarati, kad uživati i prestati misliti na rukomet.
I tu smo rekli ‘uživaj, zaslužio si’, barem do početka priprema za novu sezonu i makar Nikoli ni to nije problem. To je jednostavno samo njegov posao i potrošiti na novinara pola sata makar i na godišnjem je sitnica, ali koja samo potvrđuje zašto je to što jest. GOSPODIN!