Ne mogu ljudi više! Sport puca po šavovima, sve je otišlo predaleko, nitko ne zna koliko će još moći...

Nema to veze više ni s čim. Sport je postao gladijatorstvo i točka. Samo utrka za novcem je bitna i to je jednostavno tako, prihvatio netko ili ne. Publika je ta koja ima očekivanja, ta očekivanja su veća srazmjerno životnim prilikama u koji je dobar rezultat uvijek neki izlaz prema boljem. A očekivanja jednostavno - prihvatili to ili ne - nisu normalna. To je činjenica. U kojoj smo mi fazi, gdje smo u tome svemu mi, procijenite sami.

Sander Sagosen je pao i slomio gležanj u nebitnoj utakmici protiv Hamburga u Bundesligi, utakmici koja nije ovisila o njemu, niti je Kielu bila posebno presudna. Dva tjedna prije Hendrik Pekeler je potrgao Ahilovu tetivu u jednoj bezazlenoj situaciji, a sve te činjenice kažu da tijela nisu pod kontrolom, da je umor prevladao i da će Kiel zbog tog umora biti osuđen da bez dva super igrača igra Final Four Lige prvaka. Protivnik će im u polufinalu biti Barcelona koja je prije toga bila ostala bez Fabregasa iz sličnih razloga, koji se sada vraća i na kraju sezone, da bi pomogao klubu, izlaže se dugoročnoj opasnosti. Vrhunski francuski igrač, ne bilo čiji. Završni turnir Lige prvaka pomaknut je za tri tjedna i onako je otežao tešku situaciju najboljim rukometnim klubovima današnjice. Sada više taj Final Four Lige prvaka nije jedini, sada je samo jedan od četiri važna koje EHF želi prodati za ozbiljan novac od ove sezone. I to je ključni dio priče koji dovodi ozbiljno u pitanje sport i sportaše.

Luka Modrić, nema ni deset dana, osvojio je Ligu prvaka u nogometu. Ima li više? Igrali smo protiv Austrije neki dan od koje smo bolji, ali to se nažalost nije vidjelo, što odmah samo po sebi stvara frustracije u našim glavama, u financijski opterećenom okruženju. Ta reprezentacija je prozor za bolje, od nje se očekuje, a ti ljudi jednostavno nisu svemogući i koliko god su dobri ne mogu sve. Ta reprezentacija je na kraju sezone, ubrzo će početak nove koja nosi SP u studenom i to malo vremena nakon sezone trebalo bi biti za odmor. Ali ne, sada moraju odigrati četiri utakmice i to kakve četiri utakmice, utakmice koje nose puno novca, a ne znače previše osim prestiža. I svi od njih očekuju nešto, a oni jednostavno - ne mogu. I svi su kao nešto ljuti, razočarani, sumnjaju... A jedino stvarno bitno je da se u njima nitko teže ne ozlijedi. Ma, nema to više veze ni s čim. Sa sportom ponajmanje.

Zagreb je nedavno izgubio utakmicu u domaćem rukometnom prvenstvu nakon punih 17 godina. Velika je to brojka, svidjela se kome ili ne, ali i dokaz da ništa nije nemoguće i da svemu dođe kraj. Zagreb je tada u Našicama bio jako oslabljen, Zagreb je prepolovljen igrao loše i zasluženo izgubio. Svijet se nije srušio, jer se uspio resetirati i vratiti priču u svoju korist sa četiri uzastopne pobjede na terenu. To nije jednostavan napor, kako se mnogima čini i pokušavaju ga obezvrijediti na totalno neprimjerene načine. Opet primjereno nama. A zamislite da nije završila ovosezonska priča, bi li izdržali sve do kraja, a Kiel, Barca, Kielce i Veszprem moraju izdržati. I koliko god dobri bili, nitko ih ne pita - možete li?

Fenomenalni Aleksandar Zverev se raspao na kraju Roland Garrosa, Rafa Nadal se jedva skrpao za sezonu, Novak Đoković se krpa, Roger Federer je morao stati... Ni ti velikani nisu roboti i imaju svoje granice. I kada su uspješni onda to samo zaslužuje duboki naklon.

Sve je to otišlo debelo predaleko i svake godine pomalo sve više puca po šavovima, a koliko će tako moći pitanje je vremena. Dojam je svake godine sve manje i sve teže. Sport ide prema pucanju i tu samo generalno drugačije promišljanje može riješiti stvari. Začarani krug u koji svi ulaze, a nitko ne vidi ili ne želi vidjeti stvarni izlaz iz njega.