Samo mala mrvica sreće u polufinalu protiv Španjolske, ni približno tolika “doza”, kao kad je sa 14 razlike pobijeđena Poljska kojom smo prošli u finale, uz pomoć nevjerojatne pobjede Norveške nad Francuskom, dijelila je momčad Željka Babića od zlatnog odličja u Poljskoj.
Bilo je to jasno nakon što su naši rukometaši u utakmici za broncu ponovno dobro igrali i pobjednički završili turnir.
Pomoćnik Petar Metličić je isijavao zadovoljstvom nakon utakmice i radovao se “svojoj prvoj bronci”. Naravno, šalio se Pero zato što je u svojem igračkom “opusu” ispisao dva velika zlata i tri ne manje vrijedna srebra.
Bez obzira na to što su naši igrači u Poljskoj igrali po sistemu “toplo-hladno” i čak su triput poraženi, nagrada u vidu bronce izbrisala je sve nedostatke koje još pokazuje Babićeva mlada momčad. Uoči puta u Poljsku u HRS-u su govorili da nema imperativa, “gazda” Zoran Gobac čak je i najavio da je moguće da odemo do kraja, ali i da ispadnemo u prvom krugu. Pokazalo se da je zaista tako jer je Babićeva momčad u zadnjoj utakmici prvog kruga prilično visjela, već su bili spakirali kofere nakon poraza od Francuske u drugom krugu, a onda se ukazalo Babićevo “božje čudo”.
Izbornikovo mišljenje mora se respektirati, kao i svačije, no čudo su kreirali njegovi igrači i sada ne treba strahovati za budućnost. Momčad je broncom izbjegla kvalifikacije za SP, Francuska 2017. je pred nama. Sada još samo predstoje kvalifikacije za OI u Brazilu koje se moraju uspješno odraditi.
Tu se ne smije zakazati ni po koju cijenu jer je ulog čak i veći nego što je bio u Poljskoj. Poljska je donijela kontinuitet, Brazil to ne smije pokvariti...