Nije stvar u tome da se neke stvari dijele, ali danas je rukomet evoluirao i to je činjenica koju pobiti ne možemo. Danas je sve agresivnije, brže, danas su igrači drugih profila, a univerzalci su na posebnoj cijeni.
Kod nas je još uvijek dosta velika rasprava je li Tin Lučin srednji ili lijevi vanjski. Tin Lučin je dečko koji ima petlju za rukomet, pokazao je to još kao klinac predvodeći Kozalu do naslova mladog prvaka Hrvatske. Onda bi rekli da je srednji vanjski, jer Halil Jaganjac je bio lijevi u tom odličnom mladom timu. Što se promijenilo do danas? Ništa.
Tin Lučin je i dalje dečko s petljom za rukomet, dečko koji kao i svaki drugi nije savršen u svemu, koji ima svoje mušice, ali koji svojom igrom dokazuje da ima ono nešto što je ovo timu potrebno. Bio je dobar i odrastao je u Španjolskoj, profesionalizam ga je promijenio. Sada je u poljskoj Wisli pravi profesionalac. Igra u dva pravca, momčadi rasterećuje s dvije napadačke pozicije, ali ono najbitnije, on razumije igru i svrstavati ga lijevo ili na sredinu nema smisla, niti ga tretirati kao mogući višak na lijevoj strani, ako dođe do toga. Stvar je samo izbora, trebaš li ga ili ne.
Vrlo je slična stvar sa Zvonimirom Srnom koji je još u Dubrovniku pokazivao da može biti lider momčadi čak i kao srednji vanjski, premda ga svrstavaju među lijeve. Bitno je samo da on svojim fizičkim predispozicijama može odgovoriti svakoj situaciji, jer rukomet je danas non-stop napadanje, građenje postaje sve rjeđa stvar. Srna to radi jako dobro, ima veliko srce i to je samo za šest mjeseci dokazao u Zagrebu. Nekad se sa šest mjeseci dobre igre nije moglo u reprezentaciju, ali danas je situacija drugačija. A zašto je Srna dobar? Pa zato što stasa uz iskusne Musu i Gojuna, zato što je dobro vođen i to pokazuje na terenu. Hoće li biti lijevi ili srednji, manje je bitno, bitno je da mi imamo intenzitet napadanja bez kojeg u modernom rukometu nema napretka.
Specifični Cindrić
Luka Cindrić je specifičan, u srednje ga svrstavaju samo zbog visine, a ustvari je igrač modernih shvaćanja u kojoj igra jedan na jedan dominira. Zato ga je uzela i Barcelona, jer je svojedobno Xavi Pasqual shvatio ad ima šutere, ali da na duboke obrane ti šuteri teško dišu. I onda je doveo Cindrića, dodao ga Memu i N’Guessanu i postao prvak Europe.
Zato bi povratak Cindrića trebao biti veliki plus za napadačku agresivnost ove selekcije. Protiv Francuske se moglo i vidjeti koliko je nedostajao i jednako je velika šteta da nije bilo i Karačića koji je igrač baš za to u top sastavu Lige prvaka Kielcu ili Pavlovića koji u Melsungenu zadnjih mjesec dana igra u top formi.
Dakle, ne treba puno filozofirati oko nebitnih pitanja. A kako mi volimo misliti da su drugi pametniji od nas, evo nekoliko detalja. Mikkel Hansen u Danskoj je lijevi vanjski, ali bez ikakvih problema može doći na sredinu i podići dansku agresivnost. Nije slučajno Guillaume Gille drugog lijevog vanjskog pronašao u Nedimu Remiliju ili Melvynu Richardsonu koji su opasni iz svake pozicije u kojoj se nađu. Može li se reći da je Cannellas srednji? Ne može, a Canellas je masu puta svojim iskustvom to znao odigrati jako dobro.
I tu treba prestati filozofirati. Osnovni kriterij je intenzitet napadanja, jer bez toga danas u rukometu nema dobre momčadi. Možeš ili ne možeš jedno je pitanje. Što ga prije odradimo u glavi, bit će nam lakše u svakom pogledu. Ili u prijevodu – trebaju nam oni koji mogu, a ne oni koji misle da mogu ili koji odgovaraju po nekim zamišljenim pozicijama. Tu ne presuđuje ni visina, ni težina, tu presuđuje samo moderno rukometno shvaćanje. Možeš ili ne?