Ana Debelić jedna je od rijetkih hrvatskih profesionalnih rukometašica koja je rodila dijete i nastavila s karijerom. U veljači se nakon bankrota norveškog Vipersa vratila u Podravku Vegetu s kojom je osvojila dvostruku krunu, a priznaje da joj je boravak u Skandinaviji otvorio i neke nove horizonte kad je u pitanju proširenje obitelji.
- Bilo mi je dosta teško vratiti se rukometu nakon trudnoće. Sad kad gledam na to s određenim vremenskim odmakom, mislim da sam malo prerano krenula s povratkom. Međutim, bila sam u takvom okruženju, gdje je curama potpuno normalno da se vrlo brzo vrate treninzima i utakmicama. Sad vidim da sam možda ipak trebala uzeti malo dulji oporavak – iskrena je 31-godišnja Rabljanka.
Opisala je kako su izgledali prvi treninzi u društvu male Eveline koja je tada još bila beba.
- Počela sam dok joj je bilo tri mjeseca. Odem u teretanu, ona počne plakati, ja je dojim, tako da je bilo baš intenzivno. Ne znam bih li to ponovila. Kažem, nije mene nitko forsirao, ali takvo je bilo okruženje. U tom trenutku bilo nas je tri koje smo se vraćale u kratkom roku...
Ženama je općenito potrebno neko vrijeme za povratak ‘u normalu‘ nakon poroda, kod sportašica su stvari još zahtjevnije.
- Dobila sam 20 kilograma u trudnoći, trebalo je neko vrijeme da izgubim sve dobiveno. Na početku je bilo baš teško, i sam povratak na teren. U klubu su mi rekli da je sve to normalno, ali nije lako vratiti se u trkačku formu, vratiti mišiće na staro. Pogotovo na mojoj poziciji na crti, gdje ima puno rotacija tijela te sam morala posvetiti pažnju i najsitnijim mišićima unutar trupa. Bilo je baš jako zahtjevno sve skupa.
Jesu li vam pomogla iskustva drugih igračica?
- Marta Tomac je rodila malo prije mene, isto tako i Vilde Jonassen. I Silje Solberg je došla sa svojom curicom, pokazala mi je dosta videa kako joj se njena trenerica u Györu posvetila u oporavku nakon trudnoće. Ona je jako osjećala mišiće, a mene, hvala Bogu, nikad ništa nije boljelo, to je sve individualno. Međutim, dogodila mi se ozljeda lakta, možda zato što sam tada još bila preteška.
Koliko je vremena potrebno za povratak na razinu prije trudnoće?
- Teško mi je to reći, ne znam hoću li ikad biti kao što sam bila prije. Žensko tijelo se promijeni, ali potkraj sezone došla sam na svoje. Može to biti i bolje, ali sam blizu onoj staroj Ani...
Koliko je sve drugačije sad kad se više ne vrti sve oko vas, kad si dnevni ritam ne možete složiti kako vama odgovara?
- Sve se promijenilo i sve je jako zahtjevnije. Prije sam samo ja bila važna, mogla sam raditi sve što i kako sam htjela, a sad je to druga razina. Često se i ne sjetim koliko sam umorna, jer te život samo melje. Fokus je apsolutno drugačiji, razmišljaš i dalje o svemu što radiš. I dalje ima zaljubljenosti u rukomet, ali od dolaska Eveline ipak je to postao samo posao. Fokusirana sam, znam da moram dati najbolje od sebe, ali isto tako znam da me ono puno važnije čeka dok se vratim doma... Dijete traži puno pažnje, a često s treninga doneseš dio sebe, tako da još trebam naučiti malo bolje balansirati u svemu tome. No, dobro nam ide, moj suprug Arijan nam puno pomaže, bez njegove potpore bilo bi nam puno teže. Koliko god je nekad teško, znaš da ćeš se vratiti doma svom djetetu, da te doma čeka onaj mali osmijeh. Često ‘pukneš‘, kapaciteti ti se brže prazne, ali moraju se i brže puniti. Apsolutno je izazovno i zahtjevno.
Koliko vam je boravak u Skandinaviji promijenio neke životne stavove?
- Prije nego sam otišla u Norvešku, bila sam uvjerena da ću igrati i u jednom trenutku reći ‘dosta je‘, roditi dijete i početi raditi neki drugi posao. Ipak, odlaskom tamo uvjerenja i slika o životu su se promijenili, njima je potpuno normalno imati dijete i baviti se vrhunskim sportom. Kad sam rekla da sam trudna, u klubu su svi bili izrazito sretni, komentirali su da je to najljepše što se može dogoditi. Da sam otišla negdje drugdje, vjerojatno bih ostala istog uvjerenja kao i prije...
Postoji i jedna bitna razlika koja Norvešku odvaja od većine ostalih država.
- Kad sam zatrudnjela, u Norveškoj sam bila na teret države. Dakle, država je preuzela sve obveze iz mog ugovora. Nažalost, nije svugdje tako, situacija se razlikuje od države do države. No, kad je u pitanju pronatalitetna politika, Norveška može biti primjer mnogima.
Vama je situaciju dodatno otežalo što ste ipak bili u stranoj zemlji?
- Bilo je malo teže zbog toga, ali s druge strane kažem da smo blagoslovljeni jer smo imali puno mojih suigračica koje su nam rado uskočile i pomogle. Bili smo okruženi velikim brojem prijatelja koji bi ponekad pričuvali dijete. Lysa Tchaptchet je znala doći kod nas i nešto skuhati, cure iz moje rukometne obitelji su nam stvarno puno značile. Uvijek imaš neke anđele koji ti dođu s druge strane i pomognu, iako je i dalje na nama najveća odgovornost. Srećom, i u Koprivnici imamo prijatelje još od prvog boravka tamo, i oni su uvijek na raspolaganju. Evelina je otvorena, već je naučila na to da su stalno neki drugi ljudi oko nje. To je i njoj veliki plus za život.
Što biste savjetovali sportašicama iz svoje perspektive vezano za ulogu mame i igračice?
- Trebamo se odvažiti, jer nikad ne znamo kad je pravi trenutak i kako će biti, ali je to najljepše što ostaje iza nas. Svatko ima pravo birati karijeru, ali ja sam oduvijek znala da želim biti mama i ne bih nikada ništa promijenila. Za sve što vrijedi u životu valja se duplo potruditi, ništa u životu nije lako.
Kakve još ambicije imate u rukometu?
- Imam još dvije godine ugovora s Podravkom, želim što više pridonijeti ekipi, da nastavimo s dobrim rezultatima i onda ići korak po korak, da vidim želim li još igrati. Vrijeme dobro prolazi, moram dobro razmisliti prije sljedećeg ugovora, tada ću već imati i nešto godina...
Kako komentirate prošlu sezonu i što očekujete u novoj?
- Sezona je bila dobra, iznad očekivanja mnogih. Nadam se da ćemo u pripreme krenuti dovoljno spremne da najbolje odgovorimo na izazove. Voljela bih da barem pružimo ono što smo davali tijekom prošle sezone, to je bila velika stvar. Ako ponovimo isto, bit će to jako velik uspjeh, mislim tu na prolaz skupine u Ligi prvakinja. Znate kako se kaže: lako je osvajati, ali treba to ponavljati. Bili smo veliko iznenađenje u europskim okvirima, pogotovo ono što su cure odigrale u prvom dijelu sezone. Konkurencija je jaka i bogata, no mi smo pokazale da se s dobrim i kvalitetnim radom može stvarno puno napraviti – zaključila je Ana Debelić.
Komentari (0)