Nije važan samo Kup, samo dupla kruna, puno važnije je da Podravka ponovo zna kuda ide

Nakon dugo vremena Podravka se ponovo pokrenula. Nije to zato to su vratili duplu krunu u Koprivnicu, što su osvojili 26. Kup, već zato što ponovo vuku konce, imaju gard i u hrvatskom ženskom rukometu predstavljaju ono što uvijek po mogućnostima trebaju i mogu biti.

Ivica Obrvan je od ove sezone prvi puta u svojoj karijeri trener rukometašica. Čovjek koji je narastao uz muški rukomet našao se u jednom potpuno drugačijem okruženju, u kojem nije je skoro uvijek sve dobro, u kojem sve ‘bude bilo nekako‘, u kojem ništa ne treba odmah, u kojem za sve ima vremena... A svoj drugačiji mentalitet je Obrvan prenio u Podravinu i sam sebi postao kriteriji, a s tim je kriterij sam sebi postala i Podravka što dugo nije bila. Podravki je to realno u ovom trenutku najviše trebalo.

Napravio je Obrvan prvu selekciju igračica, kroz tu selekciju napravio je rezultat koji govori o duploj domaćoj kruni, koji govori o europskom četvrtfinalu nakon dugo vremena, koji govori o činjenici da Podravka doma nije izgubila niti bod, što joj se zadnjih godina često događalo. Podravka je danas ozbiljno postavljena ekipa, koja ima glavu i rep, ekipa u kojoj se zna tko pije, a tko vodu nosi. Možda nije sve u tom smislu onako kako su mnogi domaći pokloni rukometa vidjeli neke stvari prije ove sezone, ali rezultati na terenu savršeno to pokazuju. Uvijek se vraćaš na nešto dobro, a sjećate se možda je Vlatka Papac bila desno vanjski, pa je postala lijevo krilo, da tri godine profilirala ekipa koja je srušila i tada nedodirljivog Gunnara Prokopa. Uvijek kada znaš kuda ideš, sve se može.

Kada smo se dotakli Obrvanovog posla u Podravki, spomenut ćemo i reprezentaciju s kojom nije startao dobro, ali kojoj je postavio stvari za reset nakon što tim više godinama ne pokazuje zašto je jednom, ne tako davno, bio treći u Europi. A te stvari, očito ne idu preko noći. Ima u njima puno posla, puno sklizanja, pa ako hoćete i ne dobrih procjena, velikih grešaka, ali nekad je i to faza koju jedan tim mora proći na puti odrastanja.

U Koprivnici se danas zna da je tandem vratarki Bešen – Tucaković, zna se da su temelj igre sestre Pandža u vanjskoj liniji. Katarina je top, najbolja igračica Podravke, ali mala Ana s karakteristikama koje ima može biti europska senzacija. Zna se da je početak dobre obrane Sara Šenvald, zna se da umjesto nje dolazi Popović, zna se da su prva krila Šimara i Mamić. Morao je ustajati na povjerenju desnoj vanjskoj, jer stvari koje se nameću nije bilo i to je s Franušić napravio odlično. Ali, bez njene konstante u budućnosti, ta se stvar pomaknuti neće. Ne može jedna utakmica biti super, a pet ne. To nije Podravka koju je zamislio Ivica Obrvan čiji se izraz lica nije promijenio ni na koprivničkoj klupi, makar mu dolaze drugačije poruke. Ali, on jednostavno sam od sebe očekuje najbolje i zato nekad mrka faca, nikad ili vrlo rijetko nasmijana kao kod nekog Skandinavca ili slično. Daleko je Metković od Skandinavije.

Rekli smo na početku da Podravka ponovo vuče poteze. I to se vidi po prijelaznom ruku koji je napravila nakon dugo vremena. Prvo, vratila se domaćim snagama, okuplja ih, makar sve i nemaju hrvatski dres. S takvim slaganjem ekipe realnost je da će ponovo dobiti priliku u Ligi prvakinja i da će svi očekivati da se nešto mora napraviti odmah. A ne mora i ne treba to očekivati, jer kako god da bude to će biti europski jako mlada ekipa kojoj treba vremena, ali je mora vući ambicija da bude najbolja čak i kada to nije. Kako će sve te igračice u takvim okolnostima reagirati, to realno nitko ne može procijeniti. A to je ključ drugog dijela selekcije o kojem će ovisiti dalja priča.

I svi danas idu s pričom o ‘dream teamu‘ dogodine, ali to nije dream team, to je jako dobro složen tim kojeg moraju vući rad i vlastita ambicija. Taj će dio pokazati kada Podravku i možemo li uopće Podravku ponovo čekati u europskom rukometnom vrhu kojem je dugo godina daleko. E sad na ovo što smo nabrojali kao temelj ekipa, vratit će se Tina Barišić, doći će Mateja Pletikosić, Klara Birtić, Kristina Prkačin i Mija Brkić. To zvuči odlično, ali nije garancija ničega, ne budu li to pokazale. S njima može Obrvan složiti jaču obranu, može držati jaki ritam napada, dobio je plus u šutu s vanjskih pozicija i svaka utakmica u Koprivnici mora biti finale Lige prvakinja. Uspiju li složiti to okruženje, mogla bi to biti u konačnici priča koju hrvatski ženski rukomet čeka već određeni broj godina. Zasad je najvažnije da su krenuli.