Tri olimpijska zlata, tri europska zlata, četiri svjetska zlata, tri puta najbolji igrač svijeta, prvak Europe s Montpellierom, Kielom i Barcelonom. Veselin Vujović, koji zna što je rukomet, kaže “najveći igrač svih vremena”, a kad Vuja kaže tako nešto...
Nikola Karabatić ima 37 godina i Tokio su mu bile posljednje Olimpijske igre. U Riju prije pet godina nije ostvario san o tri olimpijska zlata, ali je potrajao i to uspio ostvariti u velikom stilu. Nevjerojatna je njegova volja, upornost, ambicija da bude najbolji. To je osobina najvećih.
Cijelu proteklu sezonu skoro nije igrao, jer mu je koljeno bilo u lošem stanju nakon ozljede, pa ga je morao operirati. Preskočio je skoro sve, ali zacrtao si je cilj - pripremiti se za nastup na OI u Tokiju, “ako ga Gille pozove”. Tako je sâm rekao. Detalj koji jako puno govori o njemu.
Nikola rješavao Gidsela
I naravno, Gille ga je pozvao, jer dobro zna što Nikola Karabatić znači Francuskoj. On danas nema moć kao prije desetak godina kada je njegova reprezentacija bila nepobjediva, on nije ni najbrži, ni najjači, ni najmoćniji, ali on je igrač koji je Francuskoj donio mir, koji je stvari postavio na svoje mjesto u trenucima kada se Gille počeo ozbiljno ljuljati u neuravnoteženom sustavu koji je imao u reprezentaciji.
Vratio se Nikola, s njim je obrana odmah postala bolja, a obrana je ishodište svih velikih francuskih dosega. U napadu je Gille s Nikolom dobio širinu, mirnoću u važnim situacijama, igrača koji ne gubi lopte, ne troši, koji je podređen momčadi i sve čini za nju. S takvim Karabatićem svi ostali su dobili na sigurnosti.
Definirana je sredina obrane s Fabregasom i Lukom Karabatićem, a, primijetili ste, Nikola je rješavao Gidsela, dansku senzaciju. Remili je postao srednji vanjski, makar je malo tko u to vjerovao, Mem je postao ključni čovjek, a Guigou, Abalo, Mahe, Porte zadržali su svoje ovlasti i momčad se od gubitničke pretvorila u pobjedničku.
Ne treba zaboraviti da su Francuzi na Euru ostali bez ičega, da su ispali u prvom krugu, da su bili 14., da su u Egiptu na SP ostali bez medalje, da su izgubili, što se njima inače ne događa, dva ključna susreta za odličja, od Švedske i Španjolske.
A onda je u Tokiju priča bila druga. Došli su s odlukama, složeni i prekinuli dansku dominaciju posljednjih godina. Igrali su svoj rukomet, rukomet koji ih je pretvorio u to što danas jesu.
Priča traje 30 godina
I sada su najbolji ikada u povijesti Olimpijskih igara, sada imaju ljude najbolje u povijesti Olimpijskih igara s tri zlata i jednim srebrom - Nikolu Karabatića, Michaela Guigoua i Luca Abaloa, sada imaju s Guillameom Gillom trenera koji je imao olimpijska zlata i kao i igrač i kao izbornik, što je u povijesti za rukom pošlo prije njega samo Vladimiru Maksimovu.
To su samo “cvebe” jedne velike priče o francuskom rukometu, usudit ćemo se reći priče koja traje 30 godina i trajat će, makar bez Nikole, Guigoua i Abaloa nikad više neće biti ista, kao što nije bi bez braće Gille, Fernandeza, Richardsona, Vollea, Stoecklina, Oneste, Costantinija...
Uz njih su stasali drugi, recimo na vanjskim pozicijama će ostati N’Guessan, Lagarde, Mahe, Remili, Mem, Richardson, na crti će ostati Fabregas, vjerojatno još neko vrijeme i Luka Karabatić i Tournat, na krilima će lijevo za Guigoua doći Nahi uz Descata, a desno Lenne uz Portea. A sutra možda dođu neki Villeminot, Keita, Monar, Minne, Brie...
Uvijek se javljao
Francuska ima sustav koji stvara i koji ima svoj tijek. Ovo samo zbog činjenice da ćemo u siječnju na Euru igrati s njima, da ne pomislimo kako će bez “starih kostiju” vjerojatno to biti neki lak posao. To sigurno neće biti, posebno nakon olimpijskog zlata koje diže, obvezuje i tjera naprijed.
Kao i uvijek, javio nam se Nikola na telefonski poziv. Prvo je dva sata davao izjave nakon finala, makar se u svlačionici točilo pivo. Nijednom nije skinuo osmijeh s lica i rekao “sorry, vratit ću se, idem samo popiti gutljaj...” To je rijetko viđeno i to je nešto što i u porazu i u pobjedi čini velikog igrača.
Bilo je situacija kada nije išlo, no nikada Nikola Karabatić nije pobjegao od mikrofona. Bilo je situacija kada su ga proganjali zbog kladioničarske afere, pa nije bježao ni tada, a danas se, eto, te afere skoro više nitko ni ne sjeća. Od omraženog postao je voljeni francuski sportaš, jer je znao da je samo sport nešto što to može popraviti. A upornost mu nikad nije bila problem, uostalom, ako znate korijene to i nije neko čudo.
Dakle, Nikola Karabatić, trostruki olimpijski pobjednik.
- Ne mogu to sasvim shvatiti, trostruki olimpijski pobjednik u razmaku od 13 godina. Nismo bili favoriti u ovom finalu, ali smo pobijedili, to je jednostavno nevjerojatno. Tako sam sretan, ali u isto vrijeme i toliko iscrpljen. To je sjajno i za dečke koji su osvojili medalju, ali i za one koji nisu i na to sam najponosniji. Vratio sam se nakon ozljede (križni ligamenti u studenom 2020), ali to nije žrtva, to se događa u karijeri. Imao sam sreću da sam se rano ozlijedio i imao dovoljno vremena da se vratim. Uspio sam prihvatiti izazov i jako sam ponosan što sam mogao biti u Tokiju. Ova čarolija Olimpijskih igara, to je jednostavno nevjerojatno, ja sam zaista na nebu. Za sada odluka da nastavim nije na dnevnom redu, sada samo želim shvatiti i uživati da smo olimpijski prvaci.
Poput plivača
Težak turnir, težak finale...
- Danska je najjača momčad zadnjih godina i to nije bilo lako. Tu je dosta igrača koji nikad nisu osvojili olimpijsko zlato, čak smo i u Riju izgubili od Danaca. Bili smo u minusu, vraćali se, to je velika upornost, velika kvaliteta ove momčadi.
Tri olimpijska zlata stavljaju vas u vrh rukometne povijesti.
- Tri puta olimpijski prvak, četiri medalje, to je ludo, to je brojka plivača! - nasmijao se.
- Nikad se ne navikneš na pobjedu, inače ne bih bio ovdje danas.
Pa je vratio malo film cijele priče...
- Put je bio toliko dug, teške kvalifikacije, pripreme s uvjetima Covida, baloni, ne znam što sve ne. Olimpijski turnir je utakmica svaki drugi dan i uvijek počinjete gotovo od nule. I onda na kraju dođete na “omiljenu” Dansku i kažete sebi “ne može to biti loše” kao u Riju, kada su nas dobili. Stisneš zube, sportaš si i boriš se do kraja.
Utakmica nije bila po njegovom ukusu.
- Puno nam je stvari nedostajalo, imali smo jak pritisak utakmice. Igralo se u obrani nevjerojatno od početka do kraja. Znali smo da je to ključ, da treba na Gidselu biti čvrst i odlučan, natjerati Dance da posumnjaju. I uspjeli smo. Bilo je i ljepših utakmica, ali ova je bila nevjerojatna. Dovoljno je reći da su dvije super momčadi napadački bile oštećene. Pomogli smo Vincentu Gérardu da ima sjajan turnir, Luka je bio nevjerojatan u finalu, bilo je pravo zadovoljstvo biti dio takvog tima.
Samo čuvamo tradiciju
Ponosan na brata, mlađeg malog brata kojeg je uvijek vukao sa sobom, nikad ga izostavio iz svojih razmišljanja, za kojeg je uvijek tvrdio da je vrijedan zlata i, evo, to se pokazalo, jer Luka je odigrao sjajnu rolu u obrani koja je naslijedila onu najposebniju, Dinartovu i Omeyerovu.
- Iskreno, nekako sam mislio da se taj osjećaj zlata nikad neće vratiti. Zato mi to djeluje malo nestvarno. Jako sam ponosan na ovaj sastav, koji je dao najbolje od sebe. Mislim da nitko nije radio više od nas. Baš smo se potrudili. Projekt koji je krenuo prije godinu dana je sada na vrhu, to je čudo - kaže Luka.
Danska je bila odličan protivnik, bili ste u problemima na startu?
- Zlato ne možeš dobiti tako lako, Danci imaju super momčad, dominantni su posljednjih godina. Još kada dobiješ takvu utakmicu na zadnju loptu, to je još slađe, makar bih više volio da je to bilo 2-3 razlike. Nije ovo uvijek zdravo.
I zaključak...
- Uspjeh je nešto što je krenulo prije dugo vremena. Mi samo čuvamo tradiciju koja je počela medaljom 1992. godine u Barceloni. Na to smo najponosniji - zaključio je Luka Karabatić.