U četvrtak će u zagrebačku Arenu posljednji puta u igračkoj karijeri istrčati Nikola Karabatić. Nakon svega što je napravio za rukomet u dvadeset godina karijere zaslužio je pljesak svjetskog rukometa, pa tako i zagrebačke publike, makar je puno puta nije baš oduševio. Dolazio je Nikola u Arenu puno puta, s Montpellierom, Kielom, Barcelonom, PSG-om, s Francuskom, a pobjedu u finalu SP 2009. protiv Hrvatske u Areni smatra jednim od najvećih uspjeha u svojoj karijeri u kojoj je osvojio kao što nijedan rukometaš u povijesti nije nikad. I zato ako smo ga nekad i smatrali konkurencijom, danas na to nemamo pravo, jer se radi o čovjeku koji je obilježio sport koji će u četvrtak skupiti veliki broj ljudi u Areni.
Nikola Karabatić početkom sezone najavio je da mu je ova posljednja u karijeri. 11. travnja 2024. godine imat će 40 godina i realno pravo je čudo kako je svojim stilom igranja uopće izdržao takvu karijeru. Ta silna snaga i energija dala je drugu dimenziju rukometnom svijetu. Ako ga francuski izbornik pozove, ta velika rukometna priča trebala bi biti završena na Olimpijskim Igrama kojima je Francuska dogodine domaćin. Ako ga pozove, tako razmišlja Nikola…
Nema tu nikakvih pritisaka, moranja, jer sve što je želio u rukometnoj karijeri Nikola Karabatić je ostvario. On više ništa ne mora, niti pod svaku cijenu nešto želi. Jednostavno je postavio cilj u poslu kojim se bavi, a dolazak Igara u Pariz je nešto posebno za francuski rukomet koji je 1995. godine bio prva francuska momčad uopće koja je osvojila neko svjetsko zlato.
Sada kada su u Tokiju postali trostruki olimpijski pobjednici, taj pritisak je još manji. A Nikola Karabatić u sportskoj karijeri ostvario je baš sve. On je trostruki olimpijski pobjednik, samo su to uz njega suigrači Michael Guigou, Luc Abalo i legendarni ruski vratar Andrej Lavrov, ali nijedan od njih više neće biti u Parizu dogodine. Nikola može osvojiti svoje četvrto olimpijsko zlato, a to u rukometu nije osvojio nitko.
Nikola je četverostruki svjetski prvak s Francuskom, trostruki europski, proglašavan je najboljim rukometašem svijeta tri puta, bio je prvak najjačih svjetskih liga Francuske, Njemačke i Španjolske, bio je trostruki klupski prvak Europe s tri različita kluba - Montpellierom, Kielom i Barcelonom. Bio je MVP SP-a, MVP EP-a, bio je u najboljim sedmorkama OI, bio je najbolji strijelac Lige prvaka, EP-a, prvi je rukometaš proglašen najboljim sportašem Francuske u povijesti. Bio je u svom top izdanju najplaćeniji rukometaš u povijesti. Kao sportašu doista mu ne nedostaje baš ništa i jedan je od rijetkih takav. Ali, iza toga se krije možda i razlog zašto je uspio u svemu, a to je nevjerojatna posvećenost sportu kojim se bavi, posvećenost koja je pobijedila sve probleme. I onaj veliki kada je ostao bez oca, kada ga je Noka Serdarušić ‘preuzeo‘, pa onaj veliki kladioničarski kada je znao reći ‘sad me svi mrze, hodam po suđenjima, ali vidjet ćeš ponovo će me svi voljeti, znam da nisam kriv, ali koga to briga‘ i nevjerojatna upornost koja ga je nakon teške ozljede vratila u sastav za OI u Tokiju s kojim je osvojio treće olimpijsko zlato, što ga svrstava u rukometne besmrtnike.
Lani su mu ustvrdili trombozu zbog koje je morao prekinuti sezonu. Sa svim što je ostvario, s godinama koje ima, komotno je mogao reći ‘dosta, bilo je lijepo družiti se s vama, nema smisla više‘, ali ne. On je odlučio još jednom vratiti se, s Francuskom u velikom stilu postao europski prvak u Njemačkoj, ponovo igra za PSG s kojim očekuje naslov prvaka Europe kao sa svojim četvrtim klubom u povijesti, jer PSG to koliko god skup nikad nije ostvario. I naravno s nadom u zdravlje sanja oproštaj na OI kojima će Francuska biti domaćin i samim tim veliki favorit ovog ljeta. Nije morao ništa, želio je, jer je to jednostavno njegov život, njegov posao, nešto čemu je posvetio puno otkad ga je pokojni otac Trogiranin Branko navukao na rukomet, pa otkad je s Nokom Serdarušićem odrastao za njegove najveće visine i postao to što danas jest uz Claudea Onestu.
Njegovu Francusku kod nas nikad nismo obožavali, jer uzeli su nam jako puno, ali poštovati sve te velike zvijezde je minimum koja one zaslužuju. Nikolu Karabatića najviše.
Nikola još nije ušao u Hall of Fame europskog rukometa, jer pravilo kaže dok si aktivan – ne može, ali i da je ušao ne bi bila greška, jer tu se jednostavno nema što misliti i čekati. Izaći s tim da je ovo njegova posljednja igračka sezona je detalj koji se samo savršeno uklapa u priču o jednom super odgojenom mladiću koji pokazuje poštovanje za sve što ga okruživalo u rukometnom životu, a nije uvijek bilo ni lako, ni blistavo. On to najbolje zna. Strašna glava. Treba ga iznenaditi i ovaj puta u Areni, ali pljeskom. Zaslužio je!