Ta priča vjerojatno bi bila svjetski bestseler. Jest da je sport, jest da nije nogomet ili košarka, ali je priča posebna i za sva vremena. Ispisao ju je Talant Dujšebaev, trener poljskog Kielca. Prije neki dan je pod kožu medija ušao izjavom da je njegov sin Alex najbolji na svijetu, želeći na neki način i utješiti svog sjajnog sina rukometaša za promašeni sedmerac u finalu protiv Barcelone. Pokazao je tim detaljem jednu drugu stranu stranu, ne samo rukometnu i s njom dokazao da je posebnost ovog sporta, nešto po čemu se rukomet prepoznaje.
A životna priča je izgledala iz današnje perspektive pomalo nevjerojatno. Krenula je iz Kirigistana, iz Frunzea kako se današnji Biškek zvao za vrijeme Sovjetskog Saveza. Dečko je bio talentiran i kao takav odmah je završio u Moskvi gdje je carevao rukometni mag Vladimir Maksimov, igrom slučaja također porijeklom Kiriginstanac. Tu u CSKA počela je priča koja je obilježila svjetski rukomet. Mali je bio neprirodno brz za okruženje, imao je sjajnu percepciju igre i svima je bilo jasno da će se vrlo brzo pretvoriti u istinsku zvijezdu. Ono kada se zarotira u mjestu i opali "šase" i danas je jedinica za taj šut u rukometu koju rijetko tko može izvesti.
Najveći posao
I bi tako, sa CSKA je osvojio kupova, pa Kup prvaka dok su se zvali SSSR. Onda je postao s reprezentacijom svjetski juniorski prvak pa je došlo do turbulencija, koje su uzrokovale raspad Sovjetskog saveza, pa je igrao za ZND i bio olimpijski pobjednik u Barceloni, godinu dana kasnije kao reprezentativac Rusije i svjetski prvak u Švedskoj.
Izgledalo je idilično, ali politička situacija se mijenjala i makar to nikad nije spomenuo, sve manje je bio sretan s tim. Španjolska je dobila domaćinstvo Eura 1996. godine i odlučila pokušati napasti najboljeg na svijetu, jer popularni Duško bio je dvaput i najbolji rukometaš svijeta po Svjetskoj federaciji (IHF). Tada su Španjolci odradili možda i najveći posao za svoj rukomet u povijesti, jer su s njegovim dovođenjem pokrenuli puno stvari na kojima će izgraditi kasniji uspjeh.
Dujšebaevu je prva postaja u Španjolskoj bila Santander s kojim je postao kao igrač prvak Europe, ali ta priča financijski nije izdržala dugo. Lavovski dio posla odradio je pokojni Juan de Dios Roman koji ga je doveo u Ciudad Real koji je tada počeo rasti da bi postao najbolja momčad na svijetu. Tu se u Ciudad Realu skrasio, dobio mir, tu je postao neizostavni dio Španjolske za dvije olimpijske bronce iz Atlante i Sydneyja. Tu je '96. i '98. donio Španjolskoj dva finala Eura, dva srebra, 2000. u Zagrebu i broncu. Bio je MVP Eura '96., Svjetskog prvenstva '97. i Olimpijskih igara 2000. godine, dok je Ciudad Realu kao igrač donio dva Kupa kupova. Već tada je dosezima i pričom bio neizostavni dio povijesti svjetskog rukometa.
Ali Juan de Dios je znao da u tom nevjerojatnom temperamentu koji je stalno 300 na sat postoji energija za puno toga. Porshe Cayene je vozio dok nitko nije, ali je sjao na klupu koju baš nije preferirao oduvijek. I Duško je u Ciudad Realu sve češće postajao trener. On je "slučajno", kako to kod njega u rukometu obično ide, kao svog asistenta u klubu instalirao Raula Gonzalesa, koji danas vodi PSG, koji se s Vardarom popeo na europski tron. Tada kada nitko u Raulu nije vidio ništa ekstra, Duško je rekao "to je to". Ostalo je povijest.
A onda je s njim Ciudad Real postao najbolji klub na svijetu, tri naslova Lige prvaka od 2006. do 2009. i Super Globe 2012. Imali su najbolje igrače i igrali najljepši rukomet na svijetu, s našima Perom Metličićem i Mirzom Džombom u Talantovom timu.
I zanimljivo je da ga ista ta Španjolska koja ga je zvala, kojoj je tako puno donio, nikad i nakon svega nije primila kao svog. Mnogi su mislili da je prirodno da završi kao izbornik, kada je već Ciudad Real zbog financijskih teškoća nestao s europske karte preko noći. Zanimljivo je da je Španjolska 2005. godine postala svjetski prvak u Tunisu, pobijedivši nas u finalu, a da dio toga nije bio Dujšebaev koji je stvarao povijest te iste Španjolske.
Nikad ni do danas nije dobio tu potvrdu, makar se piše kao Španjolac, makar su mu sinovi Španjolci Alex i Daniel, ekstra igrači, najbolji u svojim uzrastima svojevremeno i ponajbolji igrači na svijetu danas. Duško je išao svojim putem, u nadi da će potrajati izabrao Atletico, s njim ponešto osvojio, ali je Atletico otišao istim putem kao Ciudad Real.
Njegov tik postao pojam
I Talant je 2014. odlučio prihvatiti ponudu poljskog Kielca, tada rukometno nepoznatog vjerujući Bertusu Servaasu da želi stvoriti priču njegove rukometne kvalitete. Za dvije godine od Kielca napravio prvaka Europe u rukometu i do dan danas je dio te velike priče koja je prije neki dan u Kölnu opet igrala finale i samo zbog malo više nesreće ga izgubila od Barcelone.
Prije neku godinu odnijeli smo mu u Varaždin gdje je Kielce igralo sa Zagrebom Ligu prvaka fotku iz 1997. godine, mladi rukometaš i mladi reporter u Kumamotu gdje je bio MVP Svjetskog prvenstva u Japanu. Odgovor je bio:
- Ma nisam to ja, a nisi ni ti, ha-ha. Sakrij to da nas netko ne prepozna.
I dalje je trči po crti, svađa se sa sucima, vidi ono što drugi u rukometu jednostavno ne vide. Smisli 5-1 s Nahijem Veszpremu, smisli Migallona u sredini obrane uz Gebalu da spriječi Nenadića i Mahea, starta bez Alexa 15 minuta makar je svjestan da mu je on najbolji igrač, jer je svjestan da će svi navaliti na njega. To se ne može naučiti, to jednostavno imaš ili nemaš, a ovaj kiriginstanski div - definitivno ima.
Trepće, njegov tik očima je postao rukometni pojam, timeoutovi mu gore, kažu da nitko bolje ne zna motivirati momčad od njega, sinovi Alex i Danijel preslike, s kojima bi bio briljantna vanjska linija da mogu igrati zajedno. Talant na sredini, Daniel lijevo, Alex desno - teško bi s njima bilo tko izašao na kraj. Doista jedna nesvakidašnja rukometna priča kakvu nikad u povijesti nitko nije ispisao i koja je apsolutno vrijedna filma. Priča zaokružena sa svih strana da se baš nikad više ništa ne dogodi, a sigurno hoće jer sa 54 godine još je uvijek dovoljno mlad da ne pomišlja stati.