Momčad PPD Zagreba ostala je bez svog najboljeg “igrača”. Sporazumno su se i bez brakorazvodnih drama pozdravili čelnici kluba i Veselin Vujović, čovjek koji je Zagreb uzdigao do štimunga sličnog onom početkom 1990-ih kad je osvojio dva naslova prvaka Europe.
“Vuja” je u utorak ujutro došao do Kutije šibica da obavi formalnosti, a iz kancelarije u kojoj je razgovarao sa Zoranom Gopcem dopirao je smijeh. Kao da nije riječ o rastanku, već o fešti:
- Pričali smo, šalili se. U jednom trenutku rekao sam Gopcu u šali - vratio se Babić u reprezentaciju, ‘ajde da se i ja sutra predomislim i vratim u klub.
Teško je i zamisliti i povjerovati da u takvom tonu raspravljaju ljudi koji se rastaju. Povišene emocije, poštovanje, jedino te riječi mogu sve to opisati.“Vuja” je još jednom pojasnio okolnosti rastanka:
- Lošiji rezultati, sastav momčadi, moj zamor materijala, brojne ozljede, to je ono što je dovelo do te odluke. Imao sam ludu godinu, najluđu u karijeri, bio sam sa Slovenijom na EP-u, imali smo kvalifikacije za SP i OI, zatim Rio, pa s klubom Final Four SEHA lige, Ligu prvaka, pravi užas. To je najbolje za mene, iako sam prilično tužan jer sam zavolio klub i kompletno rukometno okruženje. Istina, osjećam i veliko olakšanje i fokusirat ću se na izbornički posao u Sloveniji.
Planovi za naredni period...
- Sad sam opušten, a već su me zvali iz tri kluba. Ne želim prodavati maglu, ali neću uzeti neki klub barem do završetka SP-a u Francuskoj u siječnju. Evo, uhvatio sam sâm sebe da lažem - ako me prekosutra pozove Barcelona, otići ću i zaboraviti što sam svima pričao...
Vujović je u nekoliko rečenica “zaokružio” zagrebačku avanturu:
- Kad sam prvi put dolazio u Arenu pozdravljen sam korektno, suzdržano. Još iste te godine 17 tisuća ljudi ustalo je na noge i pozdravilo me kad smo igrali protiv Barcelone.
Vuju se svuda tako dočekivalo, u Srbiji, u Vardaru u Makedoniji, pa u Zagrebu, ali i u Sloveniji. Tip koji svima “ulazi pod kožu”:
- Ne znam, ljudi valjda osjete da se cijeli dajem. Otvoren sam, ne kalkuliram nikada, isti sam kad je sve dobro i kad je loše. Sam sebe hvalim kad kažem da sam sposoban ‘iscijediti vodu iz suhog drveta’. Poslije OI ja sam bio taj koji je bio suh i meni je od igrača trebala energija, koju inače ja dajem njima. Nisam je dobio pa smo došli do mrtve točke. Ne znam stvarno, znam samo to da ta obostrana ljubav koju smo osjećali Zagreb i ja ne prestaje mojim odlaskom. Vratit ću se kad-tad, a sada sam dobro, bit ću svjež i oran za Sloveniju. Neću se iznurivati na dva fronta. Kad čovjek ima dvije žene, negdje mora kiksati. U sportu je kao u seksu, svaki sljedeći ‘nastup’ mora biti isti ili bolji, inače ti se ne oprašta.
Vujović je govorio o onome što čeka njegovu i hrvatsku reprezentaciju:
- Meni je plan sa Slovenijom biti najbolji na EP-u u Hrvatskoj 2018. i na OI u Tokiju 2020. U Francuskoj nemamo imperativ, puno teže je Hrvatskoj. Hrvatska ima obavezu uvijek biti u borbi za medalje i dijeliti medalje. Četvrto mjesto nije uspjeh, treće je podnošljivo, samo zlato i srebro su odličan rezultat jer Hrvatska ima igrače za to, ima logistiku. Iskreno se nadam da će već u Francuskoj Hrvatska igrati u finalu...
Tu je zastao i uz šeretski osmijeh dodao:
- Sa Slovenijom!
I o ostavci pa povratku izbornika Babića, Vuja je pričao bez dlake na jeziku:
- Babića nije bilo u žiži dok ga se nije sjetio Ivano Balić. Postavio ga je legendarni rukometaš kojem moraš vjerovati. Nisam tada bio siguran da je Babić najbolje rješenje, premalo sam ga poznavao. Kad je, pak, nakon Rija dao ostavku, smatrao sam da nije vrijeme da ode nekoliko mjeseci prije SP-a. Na EP-u se u Poljskoj dogodilo to čudo i osvojila se bronca koja je imala pozitivan publicitet. Goluža se vraćao s istim medaljama pa je praktično bio na stupu srama. Osobno mislim da Babić ima ideju kako sve to treba izgledati, ali je dosad imao opoziciju i teško se mogao hrvati s imenima kao što su Balić, Gobac, Metličić... Nadam se da je sada odlučio raditi po svome, pa ako pogine, poginuo je sa svojom vizijom...
