Teški su ovi dani za Blaženka Lackovića. Kada u 33. godini pukne Ahilova tetiva, to ne zvuči nimalo dobro. Dogodilo mu se u Veszpremu, ono što se može dogoditi svakome. Život je nepredvidljiv. Od lani prije Danske nije bio baš raspoložen za telefon, dojam je da se povukao u sebe, ali to nikad nije idealno rješenje. I zato ga je nakon dugo vremena bilo dobro čuti, makar mu ta stanka nije baš trebala. No, ti naši Kauboji emotivci… Nije lako s njima.
Lac je prošao puno u karijeri. Kada ga je Lino Červar gurnuo u Portugalu u vatru a da prije toga nije igrao ništa, svi su se čudili, a dečec iz Marofa je prek’ Varaždina i Zagreba postal faca. Ubrzo i “haubica”, kako mu i danas tepaju.
Nakon Portugala se više nije čudio nitko. Svjetski prvak, olimpijski pobjednik, europski klupski prvak, jedan od najcjenjenijih šutera i najboljih strijelaca najjače svjetske lige. Godine su grickale tu veliku kvalitetu pomalo, ozljede su činile svoje, sigurno da u svemu tome ima i zamora materijala, ali ništa to nije čudno jer, evo, od Portugala je prošlo čak 11 godina. Mogli bismo pričati satima, drukčiji je kada nema diktafona i blokova. Nekad će se naljutiti kada kažem “k’o mala djeca ste”, ali ne mislim ništa loše pri tome.
I zato mi je bilo drago kada me dočekao na vratima Svete Katarine u Zaboku i rekao, “Zli, znao sam da ćeš doći”. Naravno, čak i kad zaboravi poslati broj iz Skoplja. Neke stvari se nikad neće promijeniti…
Šok za mene
Kako se dogodila teška ozljeda u Veszpremu?
- Ništa nije naslućivalo. Išao sam u napad, napravio korak nazad, u tom trenutku osjetio jaku bol u listu. U prvom trenutku mislio sam da me netko faulirao, ali kada sam se okrenuo, vidio sam da nema nikog ni blizu i odmah mi je sve bilo jasno.
Dugo ste bili u svlačionici?
- Bio je šok za mene. Došli su me gledati moji, mama, tata, brat, prijatelji, nisu znali što se događa. Kasnije je brat sa mnom bio u svlačionici. U strahu je nazvala i supruga Nikolina… Moram priznati da sam u tim trenucima bio očajan. Svašta ti prolazi kroz glavu, malo ljutnja, malo tuga, malo bijes. Iskreno, nije bilo lako jer ovo je, recimo, prva velika ozljeda koja mi se dogodila u karijeri. Dosad je bilo pauza od nekoliko tjedana, ali ovako dugo još nikad. Bilo je artroskopija, problema s trbušnim zidom sa šest tjedana stanke, pa 7 tjedana odsutnosti 2009. godine, ali to nije bilo ni približno ovome. Trebalo mi je da prespavam da bih shvatio…
Što vam je prvo palo na pamet nakon ozljede?
- Ivica Kostelić i što je on sve prošao da bi trajao. Ovo je u odnosu na njegove muke i trud neka sitnica i takve stvari motiviraju. Nevjerojatno mi je vidjeti da još uopće skija nakon svega, nakon svih ozljeda i uspjeha koje je napravio, ali to je sportaš i kakav god da je u ovom trenutku zaslužuje samo da mu se skine kapa.
Sa 34 na leđima jeste li pomislili na kraj karijere?
- Prvo, nije još 34, tek će za Božić biti, drugo ni u jednoj sekundi nisam pomislio da je to kraj. Dapače, uvjeren sam da ću se vratiti i još igrati dobar rukomet. Ajmo reći da je sreća u nesreći što nije pukla tetiva na skočnoj nozi. I još nešto, ne bih sad da se to sve pretvori u priču o ozljedama jer to nije tako. Znamo s kojim se sportom bavimo, to su normalne stvari, ali ovo je, eto, detalj koji je samo iskočio i koji će proći.
Što kaže dr. Damir Hudetz iz Specijalne bolnice Sveta Katarina?
- Kaže da se moglo dogoditi svakome, kaže da slijedi oporavak, već sam počeo s terapijama i led i limfna drenaža i te stvari… Moram se zahvaliti svom osoblju na fenomenalnom odnosu i brizi. Sada idem u Skoplje, pet dana po obitelj, javiti se u klub, a onda se vraćam u Zagreb i nastavljam s terapijama u njihovoj ambulanti. Očekujem da ću već 15. svibnja iduće biti spreman za rukomet, a onda slijede još dva mjeseca priprema kako bih sljedeću sezonu dočekao maksimalno spreman. Imam dojam da nikad nisam imao veći motiv.
Je li Vardar bio pravi izbor, niste se baš naigrali nešto previše od dolaska?
- Bilo je i drugih ponuda, ali ja sam želio u klub koji igra Ligu prvaka, koji ima vrhunsku ambiciju i sve sam to pronašao u Vardaru. Sada se dogodilo ovo, a posebno mi je krivo jer se dogodilo u trenutku kada sam osjetio da ponovo rastem, da se dižem, kad sam imao velika očekivanja sa od sebe.