Osuđeni smo na strpljenje i nadu, ali barem smo prošli prvi krug i pokazali da smo živi

Na kraju Eura smo 11. Od selekcija koje su prošle u drugi krug iza je samo Mađarska koju smo pobijedile u međusobnom dvoboju. Četiri poraza, egal i jedna pobjeda nisu za previše se pohvaliti, ali su realnost u kojoj je bilo najvažnije proći u drugi krug natjecanja. To je ostvareno, ali to je bio i kraj. Za više nismo imali ni snage ni mogućnosti. To je naša realnost. Slična je svima u hrvatskom sportu.

Kako bi nogomet izgledao bez Luke Modrića i Marcela Brozovića. Eto, tako otprilike izgleda kada nema rukometašicama Ćamile Mičijević, Dejane Milosavljević, kada je Lara Kalaus daleko od forme nakon povratak iz operacije ramena, kada nema iskusne Turk, Mamić, kada nema dvije u posljednje vrijeme odlične Franušić i Birtić... Nemamo toliko širinu za to nadomjestiti, igramo koliko možemo, to za ovu razinu nije dosta. Mi smo dobili Mađarsku, izvukli Švicarsku, mi smo 45 minuta bili u egalu s Norveškom, do 40. minute sa Slovenijom, mi smo se dobro nosili s Danskom i s Švedskom, ali snage za dovršiti priču nije bilo. Fali tu snage, rutine. Nekad je dojam da imamo premalo jakih cura u sastavu da bi se nosili s drugim jakim curama i moramo čekati svoj trenutak kao prije dvije godine u Danskoj.

Vratarke su bile najsvjetlija točka, posebno Tea Pijević koja je briljirala. Krila su previše promašivala, crta dala puno u obrani koja nas je vukla, ali ne toliko u napadu koji je vukla Valentina Blažević dok je nisu izblokirali, a kojoj su samo povremeno pomogle Stela Posavec i Tena Petika. Sve ostalo nije bilo na razini Eura. Za to će trebati puno više utakmica, ali i puno više hrabrosti i ulaganja u samu sebe. Lijepo je biti reprezentativac, ali nije to samo tako...

Znamo gdje smo, znamo što možemo, sada je najvažnije izboriti nastup na Svjetskom prvenstvu sljedeće godine te na njemu tražiti plasman među prvih sedam, što nosi olimpijske kvalifikacije za Pariz. Nada je da ćemo biti kompletni jer onda je to drugačija priča.

Ostali smo na nadi, ali ostali smo - to je najvažnije - i držimo se. Prije bronce prije dvije godine, triput zaredom nismo prošli pri krug Eura, sada smo prošli i to u ne najboljem stanju. I to je dokaz da smo se pomaknuli, ali moramo biti strpljivi, graditi Lokomotivu i Podravku, s njima formu i rutinu s kojom je sve uvijek jednostavnije. Tu ništa ne ide preko koljena, makar nam je to omiljena formula. Nemojmo biti nestrpljivi zato što nije bilo dobro SP lani i EP sada. Ništa strašno, prilika čini igračice i mi samo težimo novoj. Nismo ni Norveška, ni Danska, ni Francuska... Budimo realni.