PPD Zagreb je perjanica hrvatskog rukometa. Ove sezone promijenio je trećeg trenera na klupi. Prvi je otišao Veselin Vujović, jer nije dovoljno bio s momčadi, onda je otišao Silvio Ivandija, koji je bio više, ali mu momčad nije igrala dobro, a došao je Slavko Goluža, koji je već tu bio, koji za nekoliko mjeseci odlazi u Prešov i koji je samo privremeno rješenje na klupi zagrebaša.
To znači da će Zagreb uskoro i u potragu za novim šefom, a zbroje li se kruške i jabuke, jasno je da je Lino Červar povratkom u hrvatski rukomet sigurno jedan od glavnih kandidata i za tu rolu. Jedini koji bi još mogao ući u konkurenciju s jakim argumentima je Veselin Vujović, koji je trenutačno samo izbornik Slovenije. No, Lino u reprezentaciji, Vuja u klubu, pitanje je koliko je to stvarno realno očekivati. Dakle, Lino se čini kao realnost.
Jesu li treneri krivci za sve što se događa Zagrebu, to je veliko pitanje. Priča je uvijek ista, igrače ne možeš smijeniti jer ti trebaju, a kada je tako, onda smijeniš trenera jer netko mora biti kriv. Uprava suženih financijskih mogućnosti pokušava tražiti rješenja, balansira u cijeloj priči, a pitanje je što u stvari realno može učiniti u takvoj situaciji. Potjerati dva-tri igrača, to si priuštiti ne mogu, smijeniti sebe, ne bi pomoglo, a nešto se mora da bi priča disala. I diše u realnim okvirima, koliko god slike kao iz Veszprema izgledale loše.
Tapkanje u mjestu
Ivandija nije jedini krivac za to. Definitivno, baš kao ni Vujović. No, dio odgovornosti je i na njima.
Samo je pitanje konačne svrhe svega, a svrha kaže da momčad malo tapka u mjestu, malo pada i da smjene trenera nisu dale rješenja koja su trajna, koja se ne svode samo na bljeskove. A i bljesak je nekad jako puno u našim realnostima. Ipak, sve to kod nas ide prebrzo. Morat ćemo malo usporiti, da ne potrošimo i to malo što imamo.
Lino Červar rekao je prije neki dan da moramo dati dignitet struci, moramo obrazovati kadrove, naći im priliku, da nam nedostaje rukometnih učitelja. Ovo u Zagrebu sigurno nije na tragu toga, makar je biti trener Zagreba uvijek nešto više nego bilo koja druga funkcija u hrvatskom rukometu. Bit će i dalje i tko se nije spreman s tim nositi, ne može to ni prihvatiti. To nije samo stvar želje jer nema tog trenera u Hrvatskoj koji to ne bi želio. Normalno. Ali nije to lako, niti to može svatko.
Zagreb ima oslonac na domaće igrače, a to su uglavnom mladi igrači, kojima je vrhunski autoritet na klupi u svakom pogledu uvjet za napredak. Drugi uvjet je da bude sto posto posvećen njima, a Lino kao izbornik možda to ne bi mogao, barem do kraja Eura 2018, što opet otvara pitanje tko bi. A ni drugi koji ima taj rejting - Veselin Vujović - ne može u toj varijanti jer ima istu situaciju. Možda tko lošije prođe na Euru...
U Hrvatskoj, pak, garancije za tako nešto nema, a izvana su rješenja preskupa pa će Zagreb morati balansirati. U kom će pravcu priča otići, teško je reći, kao što je bilo teško pretpostaviti da će nakon prolaza u osminu finala Lige prvaka i na FF SEHA lige Ivandija tako brzo otići. Sati u Zagrebu presuđuju, trenutak, a to je najteže. Za dugoročnije treba novac, a njega nema da bi se na toj razini moglo planirati dugoročnije. Otud i stresovi.
Igrači moraju dati neke odgovore nakon odlaska dvojice trenera ove sezone, odgovore koji se ne svode na bljesak, nego na kontinuitet. Zagreb je klub koji daje priliku kakvu nigdje u Europi dobiti ne mogu i to moraju poštovati.
Igračka odgovornost
Ostatak sezone samo je njihova odgovornost. Mogu ili ne mogu? Odgovori su samo na terenu. Nitko ne kaže da moraju pobijediti Vardar, koji je ove sezone jači i bolji od Veszprema, ali ne smiju ni gubiti onako kako su to učinili u subotu u Mađarskoj. To nije slika ozbiljnog europskog kluba, u kojem svi misle da su igrači. A nisu, nego samo oni koji to pokažu na terenu.
Tko se pokazao u Veszpremu?
Treba se malo spustiti, zasukati rukave i, kako je rekao legendarni predsjednik Dinama Videk Ročić kada su ga igrači pitali “kad će biti plaća”, a trener Ćiro Blažević im nije mogao dati odgovor, “dečki, treba ići dale”. I osvojiti SEHA ligu, zašto ne. Tko misli da ne može, ne treba ni ići u Bjelorusiju. Kad bi bilo po realnosti, ne bismo bili ni deseti. Dobro je rekao Videk...