Klaudiju Bubalo, nekad Klikovac, znaju svi koji imaju ikakve veze s rukometom. Nekad sjajna igračica Lokomotive, potom Metza, reprezentativka Jugoslavije pa Hrvatske s najviše nastupa i golova. Klaudija je bila i važan dio upravo one reprezentacije Hrvatske koja je do sad napravila najveći rezultat ženskog rukometa - 6. mjesto na SP-u 1997.

Danas je direktorica Lokomotive, koji je bio i ostao njezin klub, bez obzira na četiri lijepe godine u Francuskoj, a iz Lokomotive na ovom Euru igra čak 8 igračica plus četiri koje su u nekom razdoblju svoje karijere bile “lokosice”, ukupno 12 od 16. I ne samo to, Nenad Šoštarić je i Klaudiji bio izbornik, a danas vrlo tijesno surađuju u klubu u ulogama direktorice i trenera.

- I ne samo izbornik, nego mi je bio i trener i u klubu, čak i moj prvi trener - smije se Klaudija na “zajednički staž” koji dijeli sa sadašnjim izbornikom Hrvatske i ističe jednu vrlo bitnu stvar...

Klaudija Bubalo

DRAGAN MATIC/CROPIX

- U ovoj reprezentaciji je 10 cura iz hrvatske lige, zapravo amaterki i samo 6 koje igraju vani. Otišli smo na EP i bez igračica Podravke koje su imale značajan udio u ovoj ekipi i koje igraju Ligu prvakinja, a među njima je i jedna Dejana Milosavljević koja igra u izuzetnoj formi u posljednje vrijeme, tako da je bilo puno problema.

Cure za primjer svima

I kako to da onda baš sad, unatoč problemima, igraju ovako dobro?
- Ovo je karakterna ekipa. I to je nešto što ponavljam već duže vrijeme. Mi smo u Lokomotivi prije šest godina počeli graditi novu ekipu, okrenuli smo se mladim igračicama jer je situacija to nalagala i gro ovih cura je tada započeo svoj put. To su sve cure koje mogu biti primjer svima, one i studiraju i treniraju, cure koje imaju izgrađen stav što žele postići u životu, imaju svoje ciljeve i spremne su na puno truda i rada i kad je u pitanju sport i kad je u pitanju studiranje, odnosno taj drugi dio života koji ih očekuje nakon sporta.

Zapravo je jednostavno, samo što prerijetko mladima dajemo priliku da nam se predstave kako treba.
- Stalno se govori i većina nas želi Hrvatsku kao zemlju znanja, zemlju uspješnih mladih ljudi, a to su upravo ove cure. I jako mi je žao što većina Hrvatske ne može gledati utakmice da ih vide kako se bore, koliko se trude, koliko su karakterno moćne. Žao mi je jer one daju pravu poruku djevojčicama, mladim ženama, ne samo u rukometu, da ako se odričeš, ako znaš što želiš i spreman si ulagati u to, sve je moguće. Koliko god ta rečenica u hrvatskoj svakodnevici zvučala utopijski.

Ističe Klaudija i još jedan, čisto sportski dio koji je bio bitan.

Omalovažavanje

- U Hrvatskoj se često puno toga omalovažava, pa se tako omalovažavalo i naše osvajanje Challenge kupa. Ali u situaciji u kakvoj je danas hrvatski klupski sport, kad su naša ulaganja u njega bezobrazno niska, osvojiti bilo koje europsko natjecanje ili doći blizu kraja ima itekakvu težinu. I sve te utakmice su pomogle ovim curama da napreduju, da se izgrade kao igračice.
Ova hrvatska igra moderan rukomet, rukomet s puno trčanja, onakav kakav su godinama prezentirale skandinavske ekipe i koji je mnogim našim ekipama uvlačio strah u kosti čim bismo saznali da moramo igrati protiv njih.

- Da, stil koji možda nije karakterističan za naše podneblje, ali s kojim sad možemo parirati svima. Imamo strašno zajedništvo u igri, nadopunjavanje, borbenost, agresivnost i neodustajanje. Ne razmišlja se o pogreškama nego se igra dalje, a baš to pretjerano razmišljanje o pogreškama često je kočilo moju generaciju. I da, ove naše cure mogu trčati, niti jedna ekipa dosad nas nije iskontrirala, možemo svima parirati u tom smislu.

To je ono što se Klaudija nada da će gledati u utakmicama i svih ostalih naših ekipa, i muških i ženskih...
- Nadam se da će ovi mladi treneri koji sad uče djecu to primjenjivati od početka, jer ako nisi u stanju trčati brzo natrag kao što svi vole brzo trčati u napad, jer u napadu se postižu golovi, ne možeš biti konkurentan za najveće stvari.

Dokaz da rad ima smisla

Ali da bi ekipa usvojila određeni način igranja treba vremena, treba mir treneru ili izborniku, treba istrpjeti odrastanje. Srećom, to je Šoštarić imao protekle tri godine...

- Velika je stvar što mu je dopušteno da nesmetano vodi reprezentaciju, e sad, nadam se da to nije bilo zbog manjka interesa prema ženskoj reprezentaciji, nego zato što se prepoznalo što radi i da to ima smisla.

Podsjetila je ova reprezentacija Klaudiju i na onu njezinu...

- Mislim da je pripomoglo i to što nemamo izrazitih zvijezda. Recimo, Nenad Šoštarić je koristio po 13-14 igračica u ovim utakmicama do sada i svaka od njih zna i svoje mjesto i svoju ulogu i svaka doprinosi, nije tu presudno koliko je minuta na parketu, nego baš to da doprinosi. I moja je bila takva, da igrale su tada i Petika, Kolega, Prosenjak, Krajnović... ali sve smo ipak bile podjednake, nitko nije iskakao i utakmice bi izbacile jednom jednu, jednom drugu, a sve nas je iznjedrio klupski rukomet i ono što smo prošle u svojim klubovima u Europi.