Dugo se nije čuo glas hrvatskog ženskog rukometa, ali stvari se očito mijenjaju. Dosadilo im je. Dosadilo im je biti “nevažan” ili “manje važan”, biti netko tko je tu, ali koga se ne pita za mišljenje ni o čemu bitnom, uključujući i stvari o kojima doslovno ovisi njihov život.

Ali očito se ne kaže uzalud “u svakom zlu ima i nešto dobro”. Pandemija koronavirusa je svima izazvala ogromne probleme i otežala život, ali je i pojačala kontakte i veze između klubova, pokazala im kako puno toga mogu prebroditi kad se dogovaraju i surađuju. Iz toga bi se moglo izroditi i nešto puno jače, rekli bismo da se već rađa, jer reakcije i međusobni dogovori nakon odluke Upravnog odbora HRS-a o višetjednom prekidu liga to upravo potvrđuju.

Dodatni trošak

Damir Premužić, izvršni direktor Ženskog rukometnog kuba Koka, jedan je od onih koji nema problema javno reći što misli i ne zamara se hoće li mu se to i kad vratiti, a upravo je to razlog s kojim su mnogi opravdavali svoju šutnju u puno situacija.

- Mi u hrvatskom rukometu imamo apsurdnu situaciju, a taj apsurd se sastoji u tome da imamo Savez, imamo Udrugu trenera, Udrugu sudaca, ali nemamo Udrugu klubova. A sve odluke ovih koje sam spomenuo se prenose na klubove i mi jedini snosimo trošak, i emotivni ako hoćete, ali naravno i financijski i svaki drugi.

Premužić bez kočnica iznosi i svoj stav o Upravnom odboru HRS-a.

- U Upravnom odboru HRS-a ne postoje ljudi koji bi štitili interese kompletnog ženskog i muškog rukometa. Imaju iznimno loš odnos prema klubovima i ne postoji komunikacija prema klubovima, nego se nama samo serviraju odluke.

Zašto ste protiv odluke o višetjednom prekidu liga?

- Ne slažemo s njom jer smo odigrali više od 75 posto utakmica. Da je ovakvu inicijativu UO HRS-a pokrenuo početkom rujna 2020. složio bih se, ali sad nakon što smo sedam mjeseci igrali s odgodama utakmica, izolacijama, dogovaranjima odgođenih utakmica, a cijelo vrijeme je bila složena epidemiološka situacija, ova njihova odluka nema nikakvog uporišta.

Potpitanja i nisu trebala...

- Svi klubovi imaju jako puno studentica, srednjoškolki, stipendijski ugovori su potpisani do 30. svibnja i nitko u HRS-u ne razmišlja kako će klubovi i mogu li izdržati dodatne troškove i to je katastrofa.

Iz HRS-a je klubovima nakon spomenute odluke upućeno i pismo kojim se od njih traži da dostave “liste članova predviđenih za cijepljenje” i to do 13. travnja do 12.00. Kakav je vaš stav i stav vašeg kluba o tome?

- Što se tiče procjepljivanja, isto je donesena ishitrena i paušalna odluka. Ne možete nikoga prisiliti da se cijepi, a svi mi u klubovima imamo i maloljetne igrače i igračice. Uostalom, nacionalni stožer je donio mjere pod kojima možemo igrati, s kojim pokrićem se Upravni odbor HRS-a stavlja iznad nacionalnog stožera?

Svi su izlazili u susret

Jeste li obavijestili igračice svog kluba o cijepljenju i kakav je njihov stav?

- Jesmo, imali smo sastanak s igračicama i kad govorimo o punoljetnima, jer o maloljetnima odlučuju naravno roditelji, više od 50 posto njih se ne želi cijepiti što je njihovo pravo. Sve su pitale i o kojem je cjepivu riječ, na što nismo imali odgovor, ali smo dobili njihov da ako je u pitanju AstraZeneca ne želi se cijepiti niti jedna.

I što ćete onda poslati kao odgovor HRS-u?

- U ovom trenutku ne znamo, nitko ne zna.

Ali zna se što će napraviti hrvatski klubovi vezano uz odluku UO HRS-a o prekidu natjecanja.

- Ženski rukometni klubovi će zajedno prema HRS-u nastupiti s pisanim dokumentom u kojem ćemo tražiti da se ženske lige nastave igrati kao i proteklih sedam mjeseci. Među klubovima je cijelu sezonu bilo puno solidarnosti, maksimalno smo uvažavali probleme jedni drugih i izlazili si u susret i želimo da se na isti način odigra i ovih 6 kola koliko je ostalo u Prvoj ženskoj ligi i da se ona završi do kraja svibnja. Isto tražimo i za druge ženske lige kod kojih je ostalo još neodigrano po 3, odnosno u jednoj samo 2 kola.

S obzirom na to da je dosad ove sezone odigrano 748 utakmica (Premijer liga, 1. HRL žene, dvije muške prve lige i tri druge ženske lige) - sve pod epidemiološkim mjerama - klubovi, i to ne samo ženski, najbolje znaju što je moguće, a što nije i zapravo je nevjerojatno da nikome nije palo na pamet da bi oni morali sudjelovati u donošenju odluke. Ili bi to samo trebalo biti nevjerojatno, a očito nije...