Ženska rukometna reprezentacija ispisuje povijest na EP u Danskoj. Pobjedom protiv Njemačke plasirale su se u polufinale što je najbolji rezultat ženske vrste. Nadamo se da tu nije kraj i da imamo još ponešto za reći i pokazati.
Govori se i piše o hrvatskom čudu, u brojnim osvrtima i komentarima, uz naglasak na karakter i upornost kolektiva, jedno ime spominje se nakon svakog susreta. Riječ je o Tei Pijević, već uveliko opjevanoj golmanici sastava izbornika Nenada Šoštarića.
Kulerica na golu
Tea je čudo, blago svakoj ekipi koja ima takvu kulericu na golu naglašava Klaudija Bubalo, legenda ženskog rukometa i direktorica Lokomotive gdje je Pijević provela dio karijere. Ili, kad Marin Šego, kolega joj iz muške selekcije, malo u šali malo u zbilji, preporuča dolazak Tee na pripreme muške reprezentacije kako bi podučila način hvatanja “živih” lopti. Njenu specijalnost rijetko viđenu u svijetu rukometa, u tom obliku i broju.
Tea je zanimljiva, obična djevojka, koja je zaljubljena u sport. Rukometni počeci vezani su uz pločansku Dalmatinku. Osnovnu i srednju školu završila je u Pločama, najuža obitelj živi u Stablini. Sportski geni vezani su uz Pijeviće, brat Stipe legendarni je parićar trofejne lađarske momčadi Stabline, rođak Robert je nogometaš Jadrana LP, rodica Ana bivše rukometašica i rukometna sutkinja, a mali nećak Leo, njen najžešći navijač, nastavlja niz.
- Nitko se ovome nije nadao, veselo je u kući, prati se, čeka svaka utakmica. Prava navijačka atmosfera. Kako nismo prije imali Planet Sport to nam je Tea osigurala mjesečnom pretplatom, da možemo gledati utakmice. Dobro da mi majku Jasnu ne izda srce, otac Ivica je već operirao srce, skačemo, komentiramo. Svaki dan se čujemo, kad dođu u hotel nakon utakmice zovne, pa se zajednički pretrese utakmica - prenosi dio atmosfere brat Stipe.
Branila je glavom
Lađari Stabline godinama su u samom vrhu maratona lađa na Neretvi. Tea ne propušta ovu manifestaciju, žestoka je navijačica momaka iz svoje Stabline, čak i sponzor, uvijek spremna pomoći u svakom pogledu.
Nogomet se spominje kao jedan od razloga zašto Tea ovako brani. Kao dijete znala je na mjesnom igralištu Stražara igrati s dječacima na male branke. Uvijek u ekipi s rođakom Robertom, na suprotnoj strani obvezno je bio brat Stipe. Koje su to bile borbe, bez popuštanja, a Tea je davala ton.
Prvi trener bio joj je Frane Božić, inače nastavnik Tjelesnog odgoja u OŠ Vladimir Nazor Ploče. Osvajali su medalje na državnim školskim natjecanjima, jednu osobinu odmah je uočio na samom početku.
- Uvijek je davala sve od sebe, nije propuštala treninge, nije joj bio problem ići pješice iz Stabline u Ploče. Kao dijete sport ju je zanimao, zavoljela ga, rukomet je nadopunjavala nogometom. Sport joj je bio u prvom planu. I još nešto jako bitno, čista glava, nisi je mogao izbaciti iz takta.
Od prvog dana kako je stala na rukometna vrata nije se mijenjala. Opjevan je već taj njen stil branjena, kako kažu atipičan za rukometne vratare.
- Tu svoju nesavršenost, ako to možemo tako nazvati, dovela je do savršenstva. Nema tu lepeza, špaga, svidjelo mi se to odmah pa nisam ni pokušavao mijenjati. Razumjela je sve, nije padala ni pod čiji utjecaj, branila je glavom. Nikad se nije bojala šuta, čitala bi, gledala i onda bi reagirala u svom stilu. Znala je u tim počecima, kod obrane sedmerca, protivnici otvoriti više jednu stranu, navući je i riješiti hvatanjem lopte. Uvijek pozitivna, uvijek uz ekipu - naglašava Božić.
Specijalist za čitanje šuta
Nakon Ivane Jelčić i Marte Žderić junjakinja naše priče je nastavak pločanske golmanske reprezentativne priče. Odlaskom Žderić u Podravku 2006. godine Pijević postaje prva golmanica Dalmatinke. Vežu ih stablinski korijeni, vodio ih je trener Ivan Jerković koji spominje kako je Tea iako mlađa znala na svoj način sugerirati starijoj kolegici kako reagirati u određenim situacijama.
- Imale su one neke svoje znakove pa bi Marti znala pokazati u koju stranu da krene kod obrane sedmerca. Funkcioniralo je to, a Tea je ostala ustrajna u svom načinu branjenja, teško je nju izbaciti iz ravnoteže. Specijalist je za čitanje šuta, bježi od lopte, ali gleda gdje ide lopta. Atipično, međutim učinkovito. Možda bi, kao u gimnastici, ova njena hvatanja “živih” lopti mogli nazivati ubuduće njenim imenom.
Kako već dugi niz godina na službenim susretima Dalmatinke obavljam dužnost službenog spikera, najavljivača, evo još jedne crtice o Tei. Upozorila me na pravilan izgovor svog prezimena, znao sam “pojesti” slovo “i” pa bi umjesto Pijević ispalo Pjević. Ali, Tea vodi računa o sitnicama, da sve bude na svom mjestu, pa je intervenirala zbgo toga i otad - nema greške.